Bakal-Milosav bio je došljak u Šapcu. On je, po svoj prilici, rodom iz Hercegovine. Kad je srpski ustanak planuo u Šumadiji, Milosav je držao bakalnicu u Šapcu.
Kad struja ustanka zahvati i Šabac, Milosav otpaše bakalsku kecelju, pa pripaše sablju i, posle toga, u vrlo mnogo prilika, sjajno pokaže da njom ume vladati, kao da mu je bila svagdašnja zabava. Svi se očevidci dive Milosavljevu junaštvu koje je pokazivao u svim 6ojevima, u kojima je bivao u okruzima: šabačkom, valjevskom, podrinskom, i užičkom, a osobito u bojevima na Mišaru i na Loznici.
Onaj šanac na Lešnici, u ravni, prvi je načinio Bakal Milosav, te se tu odupirao Turcima koji su iz Bosne Drinu prelazili i na Srbe napadali.
Kad su Turci, godine 1810, silnom vojskom bili optekli Loznicu, a Srbi se branili iznutra, onda je Višnjić ovako naslikao Bakal-Milosava:
„O druge strane, na donju kapiju, Izlijeće Bakal-Milosave, Na jagrzu konju velikome, Pa siječe Turke oko grada: Tu se Bakal ne zna umoriti, Već razgoni Turke oko grada, Dok pod sobom konja ne umori; Kad jagrza u penu učini, Tad se s konjem on u grad povrati, S onog sjaše, na drugog uzjaše; Pa jednako on razgoni Turke.“
Nesrećne godine 1813, prebegao je bio u Srem, pa se, 1815, vratio, čim je čuo za novi ustanak (takovski).
Kad se malo umirilo, Knez Miloš je slao Milosava u Carigrad, kao svoga tatarina, jer je Milosav znao govoriti turski.
Godine 1818 poverio mu je da radi: da bi Turci oslobodili one Srbe koje su 1813 na Lešnici bili zarobili. I doista je njih 70 dočekalo da vide svoju otadžbinu.
Milisav je bio čovek visoka rasta, crne masti, lepa staba, bela lica, dobre naravi, i prijatan u društvu.
Umro je u Šapcu, 1823. Kažu da mu je tada bilo 53 godine.