Moler Petar (Nikolajević), rodio se u selu Babinoj Luci, u nahiji valjevskoj. Hadži-Ruvim, bogovođski arhimandrit, jedan od prvih mučenika za narodnu slobodu, bio mu je stric.
Gde je Petar učio knjigu, gde li je učio „šarati sobe,“ od čega mu je došlo prezime Moler, ne zna se. Samo se pominje da je kao mladić, 1804, „šarao konake Dahiji Kučuk-Aliji,“ baš onda kad je stric mu, Hadži-Ruvim, iz Bogovađe došao u Beograd, gde će odmah i poginuti.
Tek docnije, pošto se je srpski ustanak jako raširio, mi se sretamo s Petrom Molerom, na zapadnoj strani Srbije, gde se, kao sokoski vojvoda, bije s Turcima.
U leto, godine 1812, dođu Karađorđu neke žalbe od sokoskih kmetova protiv Molera. Te žalbe „Vožd“ pošlje Sovetu da se izvide i presude; ali „da Sovet ne pita za Molerove stare pogreške do skupštine, nego samo za nove.“
Kako je Sovet tu stvar presudio, ne zna se; tek, posle nekog vremena, Karađorđe piše svima vojvodama: da su se Petar Moler i Pavle Cukić odmetnuli; za tim naređuje: da se ta dva čoveka, gde god se nađu, uhvate i k njemu dovedu; ako se ne dadnu uhvatiti — da se pobiju, pa glave njihove da mu se donesu. Koji vojvoda pusti da kroz njegovu knežinu prođu, a ne uhvati ih, niti pobije, svojom će glavom za njih platiti!
Posle nekog kratkog vremena, „Vožd“ piše valjevskim vojvodama: „da je Moler došao i pokorio se, i da mu je on oprostio dosadašnje kabaete, pa ga šalje u Valjevo kući, da sedi kod svoje kuće, žene, i dece, i da mu dadu svaku rukopomoć i zaire, i da objave drugim vojvodama, da svaki kaže mlađima i starijima svojim da mu ne bi što protivno govorili, nego u časti da bude, i na tu ruku da živi, do daljega rasporeda i nagrade, i niko da ga ne zadeva za dosadašnje pogreške, niti što od njega da traži.“
Za sokoskoga vojvodu pak, na mesto Molerovo, došao je 17 jula 1812, Marko Kostić Cincarin.
Koliko je Moler sedeo onako bez vlasti, ne zna se. Tek, godine 1813, posle smrti Antonija Bogićevića, Molera vidimo da brani Loznicu, zajedno s Bojom, sinom Antonijevim.
U Loznici Molera opteku Turci sa svih strana. Nije mu bilo drugoga izlaska, nego ili da se preda, ili da izgine sa svom svojom družinom. Nekoliko puta pisao je za pomoć, pa pomoći ni od kuda nije dobio. Najposle, napiše poslednje očajničko pismo za pomoć, i napiše ga, kako uveravaju, krvlju svojom a ne mastilom. U tom pismu, pored ostaloga, Moler je rekao:
— Ako ko želi da propadnem ja, požalite ovaj narod, i gledajte da bi ga izbavili!
Opet ni odgovora!
Onda Moler naredi te su svi, jedne tamne noći, ostavili šanac, i pobegli. Turci su ih opazili i potekli za njima. Od 800 ljudi, s koliko je Moler zatvoren u šancu, spaslo se sada jedva dve stotine. Drugo je sve izginulo ili još u šancu, ili u ovom odstupanju1.
Posle propasti 1813, Moler je prebegao u Srem.
Godine 1815, nahodeći se u Sremu, blizu Save, radio je, koliko je mogao, da bi se sudbina Srbije koliko toliko ublažila. Čuvši za ustanak u Takovu, odmah je počeo prikupljati dobrovoljce i ispraćati ih u Srbiju. To je radio zajedno s Pavlom Cukićem, s Jovicom Milutinovićem, i sa Simom Nenadovićem.
Cukić i Jovica s dobrovoljcima pređu i sami, a Moler se zadrži da uredi kako će se barut nabavljati i u Srbiju slati.
U to vreme, stigne na Palež (Obrenovac) i Knez Miloš s vojskom, i odmah pređe sam preko Save u selo Progare Popu Živku, gde se sastane s Molerom, i razgovori o svemu narodnom poslu.
Na poziv Milošev, da pređe u Srbiju, Moler zatraži da se najpre Miloš obveže, da neće onako samovlasno upravljati, kao Karađorđe, nego da će za svašto pripitivati bar Pavla Cukića, Protu Nenadovića i njega — Molera. I da će Srbiju tako razdeliti, da svaki od njih četvorice dobije po 3 nahije pod neposrednu svoju upravu.
Miloš je, kažu, pristao tada na sve, rekavši:
— Hajdete da se radi! pa vi, koji ste pametniji, naređujte kako god znate da je bolje!
Tom prilikom, Miloš se dogovori se Molerom i da se mošti Sv. Kralja vrate u Srbiju. Na Moleru ostane da tu stvar uglavi sa studeničkim kaluđerima, koji su imali i svojih pretenzija; dalje da se sastara za džebanu; Protu Nenadovića, koji je bio u Beču, da izvesti o svemu, pa onda i sam da pređe.
I Moler, izvršivši sve što je ugovoreno, pređe s nekoliko druga na Kupinovu, pa onda pohita k Valjevu, gde se Knez Miloš već nahodio.
Tu se među srpskim starešinama zapodene svađa, u kojoj padne mrtav Knez Petar iz sela Tvrdojevca.
Nemio ovaj slučaj mogao je i Molera stati skupo. Za to je u redu ispričati ga. Samo što suvremenici ne govore o njemu jednako. Ostavljajući da čitaoci porede ono što pišu Vuk Karadžić, Sima Milutinović (u svojoj Istoriji, od strane 247 do 252) s onih što je zapisano u „Kneževini Srbiji“ (str. 393), mi ćemo ovde kazati u koliko se je taj slučaj ticao Molera.
Turci Valjevci, osetivši 1815 da se Srbi dižu na oružje, bili su dozvali i zatvorili u mračni podrum, pod kulom, na malom Kličevcu, desetinu odabranijih Srba, među kojima je bio i Knez Petar Milovanović iz sela Tvrdojevca. Kad su pak pobegli iz Valjeva, Turci su ove Srbe ostavili u onoj mračnoj tamnici, navaljavši na vratnice kamenje da ne mogu izići. Ti sužnji, u toj nesrećnoj tamnici, trpeli su neopisane muke. Kad su se Srbi ustanici primakli k Valjevu, i došli do te kule, otvorili su vratanca, i ispustili Srbe sužnje. Jadnici, izišavši na vazduh i svetlost, jedni odmah pomru, drugi oslepe, a Knez Petar, čisto pomeri pameću. Kakav takav, on ode k vojvodama: Pavlu Cukiću, Moleru, i Stojanu Čupiću. Tu se sada među njima zametne svađa. Čupić je korio Petra što je služio Turke (od 1813—1815). Petar se branio da je to činio od nevolje; da je to bilo bolje nego pobeći preko Save, pa se tamo mirno šetati. Reč na reč, dođe do oružja.
I Petar padne mrtav. Jedni vele od pištolja Pavla Cukića, a drugi od nekoga Popa Luke, koga su zvali Žućo.
Tek se Valjevci, videći to, uzbune, i skoče na Čupića, Cukića, i Molera, vičući:
— Ko ste vi, da nas tako ubijate bez suda? Zar vam je kriv taj čovek, što je knezovao i narod zaklanjao od Turaka i onda kad ste se vi po Nemačkoj širili i kičili?
Od ove bede moradnu Cukić, Čupić, i Ilija Srdan pobeći na vransko brdo, k samom Knezu Milošu, koji ih zakloni, kazavši ljudma da je Knez Petar šurovao s Turcima, pa je on zapovedio da se ubije!
Neprijatelji Miloševi i ovde drugojače govore; ali hvala Miloševu razumu i srcu, što se ovde prošlo samo o pravoj glavi Kneza Petra, a inače je moglo biti većega zla i štete.
Turci su već bili pobegli iz Valjeva, ali je Ćaja-Paša držao Čačak, i turska se vojska sa svih strana primicala k Srbiji.
Moler i ovde pomene Milošu za onaj dogovor o podeli i vršenju vlasti, koji su njih dvojica imali u Progarima. Miloš taj razgovor odgodi, kao preranu brigu, nego pozove Molera da ide k Sokolu, i da ne da Turcima prodreti, ako bi navalili; sam pak odleti k Čačku.
Posle toga, Molera vidimo na Crniljevu, gde čuva da Turci iz Jadra ne bi prodrli k Šapcu, niti k Valjevu.
U oči samoga boja na Dublju, Molera vidimo da predlaže Knezu Milošu da se još te noći udari na Turke. Knez odgovori: da je vojska umorna, da ide kiša, i puške su već zakisle, nego da ostane do sutra, dokle se vojska odmori i uredi. Moler ne htede čekati sutrašnjega dana, nego udari još to veče, ali sve vrati bez ikakva uspeha.
Sutra dan, bio je boj slavan, i pobeda potpuna.
I tu je Moler napadao na Turke junački, i hrabrio Valjevce koji su se nešto bili prepali.
Kad je Knez Miloš uglavio mir s Marašli-Ali-Pašom, Moler je došao u Beograd, kao predsednik onoj srpskoj kancelariji, koja je uređena za sporazumevanje s turskom vlašću.
I odista je Moler bio najbolji za to mesto, jer, pored drugih svojstava, znao je dobro turski jezik.
Ali se tu izrodi neko trvenje između Molera i Miloša.
Po onome što se danas zna, mi još ne možemo da procenimo: šta je upravo tražio Moler, i na što nije pristajao Miloš. Što je bivalo između Miloša i Molera, radilo se je tajno; osem njih dvojice, drugi to nije mogao znati. Tek vreme može tu tamu, bar u nekoliko rasvetliti.
Ako je Moler bio samo čovek po naravi svačim nezadovoljan, što se u svemu njegovu radu opaža: onda je to samo jedna teška osobina njegovog karaktera; ako je tražio da kneževa vlast ne prelazi preko razumnih granica pa, naravno, da bude dobrotvorna, i trajna: onda on nije ništa drugo do ono što se danas viđa u svakoj lojalnoj opoziciji. U tim slučajima Miloš nije imao rašta bojati se nikakve štete od Molerovih napomena. Ali, ako je Moler: tražio ono što bi Marašlija dao vrlo rado; ako je, tojest, tražio da se Srbija podeli, da se jedinstvo državne vlasti iscepa, pa da se postavi nekoliko knezova beratlija, mesto jednoga kneza, predstavnika državnog jedinstva: onda je on sam sebi izrekao presudu. I Miloš je radio i kao patriota, i kao državnik, kad se je takom zahtevu odupirao.
Ele na skupštini, u Beogradu, o Đurđevu dne 1816, svade se jako Knez Miloš i Moler, pa Miloš ustane i rekne knezovima:
— Ja sam vam, braćo, dosada bio starešina, a odsada eto vam Molera!
Rekavši to, ustane i ode.
Knezovi skoče na Molera, vežu ga, i predadu u grad paši. Sutra dan potpišu se svi na smrt njegovu; među potpisnicima prvi je šabački mitropolit Melentije Nikšić.
Ne zna se koliko je Moler bio u gradu u zatvoru. Vuk kaže da je udavljen „po Đurđevu dne u oči nedelje“, a kako je, godine 1816, Đurđev dan bio u nedelju, to bi smrt Molerova pala u subotu, 29 aprila, 1816.
Ali kći Molerova Ana, prva žena Petra Lazarevića (Cukića) pričala je da je otac njezin ostao duže u tamnici, u gradu; da mu je onamo, u zatvor, odlazio sin Sima s guslama, te mu gudio i pevao:
„Kamen moste, ne nijaj se! Moj dragane, ne nadaj se! Ne dadu mene za tebe!…“
Dok je Sima ovako gudio i pevao, Moler je, limicom, strugao svoje okove. Kad ih je prestrugao, pobegao je iz tamnice, ali su ga Turci uhvatili, udavili, i, drugi dan, pokazali mrtva na Kalemegdanu.
Tako se je svršio Molerov burni život, i njegova svagdašnja opozicija.
Od svih vojvoda i knezova ondašnjih, Moler je bio najpismeniji; i milovao je sastavljati dugačka i opširna pisma2. Karađorđe, koji je bio kratak i u besedi i u pismu, rekao je jednom pola od šale i pola od zbilje:
— Koekude, ko mi nadgovori Čupića, i natpiše Molera daću štogod zatraži!