Mušicki Lukijan, vladika, pesnik, rodio se u selu Temerinu, 27 januara 1777, od oca Đorđa i matere Anastasije.
Kršteno ime bilo mu je Luka, a Lukijan je nazvan kad se je pokaluđerio.
Stari njegovi doselili su sve iz Srbije, iz nahije valjevske, iz sela Mušića, po tome njihovo je pravo prezime Mušićki, a ne Mušicki.
Osnovne škole Luka je svršio u mestu svoga rođenja, i u Titelu; u ovom poslednjem mestu, dve godine, išao je i u školu nemačku.
Gimnaziju je učio u Novom Sadu, i u Segedinu, a posle ode u Peštu, gde je svršio filosofiju i prava. U Pešti je, kod profesora Šedijusa, slušao estetiku, nauku o svemu što je istinito, dobro, i lepo.
Pored redovnih nauka, Mušicki je u Pešti učio jezike: francuski i talijanski, a docnije izučio je i engleski, i jelinski.
Godine 1800, svršivši nauke, siđe u Karlovce, gde provede dve godine u mitropoliskoj kancelariji, spremajući se za kaluđera.
Godine 1802, novembra 26, Mušicki se je zakaluđerio u manastiru Grgetegu. Postrigao ga je onamošnji arhimandrit Josif Putnik, i nadenuo mu ime Lukijan.
Oko ovoga imena bilo je dosta muke. Mušicki je želeo da se nazove Lukijan, po imenu grčkoga filosofa Lukijana, a Mitropolit Stratimirović opet hteo je da mu ime bude Likogen. Tri dana se vuklo to pregovaranje, pa već kad iskušenik izjavi da će pre ostaviti i manastir i čin, nego biti Likogen, mitropolit popusti, i Mušickomu se nadene ime Lukijan.
Godine 1803, postane đakon i profesor u bogosloviji, gde je predavao stari slovenski jezik po gramatici koju je sam sastavio. Pored ostaloga, bio je počeo dragovoljno predavati đacima i jelinsku gramatiku, ali neke male duše nagovore đake te nisu hteli slušati ga!
Do godine 1812, vršio je Mušicki pomenute dužnosti pod neposrednim nadzorom Mitropolita Stratimirovića s neobičnim znanjem i neumornim trudom na potpuno zadovoljstvo mitropolitu koji ga je najpre učinio svojim đakonom, a 8 novembra 1809, protosinđelom.
Godine 1812, jula 1, Lukijan je, u manastiru Rakovcu, postao arhimandrit, a 20 dana toga meseca, predana mu je uprava nad manastirom Šišatovcem.
Nadajući se, u toj zadužbini pobožnih srpskih predaka, naći žira i udobnosti da se uči, i da svoja osećanja izliva u pesmama, Mušicki je, 18 novembra, došao i stanio se u Šišatovcu, kao čovek sa svim zadovoljan.
Ali željenoga mira tamo nije bilo.
Manastir je bio zapušten, i ekonomija zanemarena. Mušicki se zauzeo da to sve dovede u red. Pa, kako nije bio majstor u čuvanju i trošenju novaca, tako je — tim opravkama i dopravkama — navalio na manastir veliki dug. Mitropolit Stratimirović, opet čovek tvrde ruke kad valja paru dati, a nemaran prema književnosti i književnicima, gledao je na Mušickoga prosto kao na kakvoga raspikuću. Otuda je dolazilo ono trvenje koje je prvome često nepotrebna prlja, a drugome suvišna gorčina.
Najposle Mušickome i uprava manastira oduzme se, i on ostane gotovo bez igde ičega.
Godine 1823, aprila 10, vrati mu se manastirska uprava, a u jesen, te godine, poslan bude za administratora gornjokarlovačkoj jeparhiji koja je tada, smrću vladike Miokovića, bila ostala prazna.
Tu je opet našao zapuštenost u svemu. Jepiskopija je bila opala, školovanje i sveštenstva i mirjana zanemareno, pravoslavna vera oslabela. Mušicki je ustao i da jepiskopiju opravi i uredi, i da zavede škole, i veru da zaštiti i podupre.
Ali se protiv njega dignu tužbe čak samome caru. Tužili su ga da teži k Srbiji i k Rusiji, i da je, na taj način, caru neveran!…
Naređena je istraga, i dokazalo se da krivice nema do prosvećena duhovnika što ljubi svoj narod, i što brani svoju veru!
Posle toga je, i na putu k vladičanstvu, sretao mnogo neprilika i pletaka; ali je, najposle, 25 aprila 1828, posvećen za vladiku gornjokarlovačkoga.
Kao vladika, Mušicki je produžio rad koji je kao administrator bio počeo.
Godine 1829, s odobrenjem carevim, prenese Mušicki vladičansku stolicu iz pustinjskog mesta Plaškog u Gornji Karlovac, u svoju kuću, u kojoj je živeo do svoje smrti.
Godinu dana posle toga, preseli on iz Plaškoga i bogosloviju, i učitelje u toj školi izdržavao je o svom trošku, osem što su mu pomagale opštine tršćanska i gornjokarlovačka.
O ovoj školi Mušicki se je vrlo marljivo starao; a osem nje živo je nastajavao da se po opštinama otvaraju osnovne narodne škole, koje su pomogle da se, u onom kraju, ne zaboravi Ćirilovo pismo i vera pravoslavna.
Usred ovako mnogih i za narod i crkvu veoma korisnih poslova, Mušicki se razbole, meseca januara 1837, i 15 marta, te godine, ispusti svoju prosvećenu, dobru, i rodoljubivu dušu.
Pred što će umreti, reklo je svome sinovcu, D-ru Đorđu Mušickom, ove reči:
– Ja ne ću ni posle smrti da se odvajam od moga naroda. Za to želim i hoću da me sahraniš usred groblja, u sredini naroda i moje opštine. Hoću da mi sunce nad grobom sija, i zelena trava po njemu raste!
I odista je sahranjen u groblju gornjokarlovačkom, 24 marta 1837 godine.
Na grobu mu je narod podigao lep spomenik, ogromnu četvrtastu piramidu s lepim zapisima.
Osem toga, narod je skupio 6000 forinata, te je osnovao „Mušickome zadužbinu“, iz koje se, svakad, izdržava po jedan đak u školama.
Mušicki je bio čovek višega rasta, suvonjav, ali čvrsta i žilava sastava; očiju crnih, oblika crnomanjasta, i kose, pod starost, sede. U društvu je bio razgovoran, prijatan, dosetljiv, i rado je prelazio s jednoga predmeta na drugi. Na odelo i pokućanstvo nije mnogo gledao; novac nije umeo čuvati; zato je često dolazio u nepriliku. Bio je vrlo prostodušan, i za to je mnogu neprijatnost doživeo od onih koji su tu njegovu prostodušnost okretali na zlo.
Od književnih radova Mušickoga, izdao je sinovac mu, D-r Đ. Mušicki, sve njegove pesme, u četiri knjige, koje se zovu:
Lukijana Mušickoga stihotvorenija“.
- Knjiga prva, u Pešti, 1838;
- Knjiga druga, u Budimu, 1840;
- Knjiga treća, u N. Sadu, 1844; i
- Knjiga četvrta, u N. Sadu, 1847.
Osem tih štampanih dela, ostalo je dosta rukopisa, samo su tako ispremetani da se nisu mogli ni pri najboljoj volji štampati.
Svi su ti rukopisi u arhivi Srpskog Učenog Društva, u Beogradu.
Mušicki je bio čovek neobično svetla uma, bogate naučenosti, a Srbin i rodoljub iz prvoga reda.
On je prvi počeo zbirati narodne pesme i druge umotvorine, i slati ih Vuku Karadžiću; on je spremio srpsku bibliografiju; on je pomagao Vuku skrojiti novu sadašnju azbuku.
I, najposle, on je Vuka držao nekoliko meseca u manastiru Šišatovcu, idući mu na ruku da svoj preobražajni rad što bolje i što brže uradi.
Mušicki je zaslužio večiti zahvalni spomen i po svojoj velikoj pošti koju je uvek pokazivao prema nauci i prema naučnicima, i po pojetskim zadasima koje je izlivao u svojim odama i pesmama, a, možda najviše, po istinskoj žarkoj ljubavi prema svome srpskom narodu i njegovu imenu1!
Slava mu do veka!
- O Mušickom vredi Srbin da pročita ono što je pisao Đ. Rajković u Letopisu Matice Srpske, knjizi 120, str. 101—158. ↩︎