Banaćanin Relja, živeo je u Beogradu, za doba prvoga ustanka, Bio je vrlo pametan i dosetljiv čovek.
Kad su dolazili Rusi u Beograd, i kad je sve živo izašlo da ih dočeka, Relja je stajao na vrh Stambol-kapije, i gledao tu svečanost, i to narodno veselje.
U taj mah udari, na taljigama, i starac Dositije, želeći i on da vidi rusku vojsku.
— Zar ti, drti starče, još lijaš? reći će Relja: — Zar ti je malo bilo što si prorekao da će Srbin ustati, i da će se od Turčina izbaviti: nego hoćeš sobom da vidiš i njegovo udruženje s braćom Rusima? Dosta je od tebe i rada i pomena! Sad umiri, da te opevam, a da te ne oplakujem; jer se bojim — ako još uzaživiš, možeš zlo dočekati!
Kad su se Dositijeve stvari, po smrti mu, za čas prodale, Mladen se začudi, i reče:
— Kad brže! Zar je tako malo imao?
— Da! ovoga starca jedva i za toliko beše, rekne Relja: — al’ kad stanemo tvoje prodavati, taman dve godine imaćemo posla!“1
Tako je odista bilo onda; a danas se beleži i čuva sve što je ostalo od Dositija, bogastvo Mladenovo pak razletelo se kao dim!
- Srbijanka 2, str. 191. ↩︎