Nedići Braća, Damnjan i Gligorije, rodili su se u selu Osečini, 6 časova na zapad od Valjeva, na granici među valjevskom Podgorinom i Jadrom.
Iznajpre su se bili odmetnuli u goru, i četama su udarali na Turke; a kad, godine 1804, bukne narodni ustanak, onda Nedići samo produže svoj rad i, u društvu s Đorđem Ćurčijom, približe se k Lešnici i k samoj Drini.
Nije poznat ceo život ove slavne braće, a nije ni potrebe istraživati ga. Lazareva Subota, u oči Cveti, 1804, njima je bila dovoljna da ostanu u slavnom pomenu do veka: oni su, za jedan dan, uradili što mnogi nisu mogli uraditi svega svojega, ma i dugoga veka.
Nedići su, s družinom svojom, bili kod manastira Čokešine, onda kad je Mula Nožina, s velikom vojskom, dolazio od Lešnice, idući k Šapcu. Jakov Nenadović i Đorđe Ćurčija, starešine srpske, zavade se nešto među sobom, i srpska vojska, od te svađe, još više otanča. Ćurčija je predlagao da se izmaknu u planinu, a Jakov da se zatvore u manastir, pa tu da dočekaju Turke. Nedići naume da izađu pred Turke u otvoreno polje.
Da poslušamo Višnjića, neka nam ispriča junačku smrt nesamrtnih Nedića.
Na predlog Jakova Nenadovića, da se zatvore u crkvenu avliju, da načine busije, i tu Turke dočekaju,
„ … besede dva brata Nedića: ‘Čiča Jašo, što si poludio? Mi nijesmo jedne ženske glave, Pod zatvorom ženski da pomremo, Pa da crkvu krvlju obojimo, Da kostima crkvu potrusimo; Već hajduci ubojni junaci, Što zameću po krajini kavgu Izmeđ’ cara i izmeđ’ kraljeva; Nego hajd’mo da sretnemo Turke, Da se dalek’ s njima pobijemo, Đe je svemu svetu na vidiku. To rekoše, pa se poslušaše Svi šarene puške potprašiše; Pa Nedići naprijed pođoše, A za njima Damnjan Kutešanac, Za Damnjanom Damnjanović Panto! A za Pantom Družina ostala. Čiča Jakov na Đogatu Jaše, Golu sablju u rukama nosi, Ide viđet’ pobit’ kako će se? Na daleko susretoše Turke, Povisoko od bijele crkve, Viš’ Vranjevca duboka potoka, Na visoku brdu goletnome, Đe Lješnici jeste na pogledu. Dva Nedića busije ne traže, Već padoše oba na koljena, I obadva puške oboriše, Obe pukle, ostale im puste. Bogo mili, čuda golemoga, Đe dva brata, dva Nedića mlada, Pogodiše u turskoj ordiji Do dva brata, dva Turčina mlada, Oba brata, oba barjaktara. Barjaci im pusti ostadoše! ……………………. Bože mili, srca slobodnoga U dva brata, dva Nedića mlada, Đe s Turcima zavrgoše kavgu, Tri sta Srba sa sedam hiljada; Boj činiše puno i za mnogo Ev’ u danu puno sedam sata. Al’ Nedići rana dopanuše: Prebiše im Turci obojici, Iz pušaka, noge do koljena; Oba sjela jedan do drugoga, Oni viču, rek’o b’ vino piju, Oko sebe Srbadiju hrabre, Puške pune, na Turke bacaju. Đe je sreća, tu je i nesreća. U Nedića nestade džebane, A ne mogu na noge ustati Da potraže po društvu fišeka, Već iz glasa staše dozivati: ‘O. družino, braćo Srbadijo! Nije li se u kog dogodilo, Ja fišeka da nama dokuči, Prazne su nam puške u rukama; U koga se fišek’ dogodilo, Za fišek mu evo po žut dukat, Ako mu se i to malo čini, Za fišek mu evo deset dukat’: Dosta zlata, al’ džebane nema! Stade vikat’ jedan do drugoga. Ni u jednog nije se desilo; A to turski špijuni dočuše, Otrčaše Turcima kazaše, Da j’ Srbima nestalo džebane. Kad to čuše do dva serašćera, Nožin-Aga, i s njim Derviš-Aga, Od pojasa sablje povadiše Iz daleka Turke povratiše, I na silu Turke nateraše: ‘Jala, kardaš, juriš na dušmana! ‘U dušmana nestalo džebane! Kad li, bolan, Turci jalaknuše, Na Srbinje juriš učiniše! Tu se Srbi pokoriti ne će, Već se brane s praznim puškama; Izlomiše puške na sedmoro, Sve tukući oko sebe Turke; A kad tanke puške izlomiše, Svaki Srbin hvata po Turčina, Svaki pada po Turčinu svome. Svaki Srbin mori po Turčina, A Srbina po dvadest Turaka! Pogiboše dva Nedića mlada, Viš’ Vranjevca duboka potoka, Na visoku brdu goletnome. Ta znaće se njino razbojište, Dok je Cera i Vidojevice, I na nebu sunca i mjeseca, Đe Pedići jesu poginuli, U subotu, na Svetog Lazara“.
Naraštaj sadašnji, kao i svaki za njim, smatraće za prijatnu dužnost da svima ovim junacima rekne:
„Laka zemlja koja ih pokriva, Svojom su je otkupili krvlju“!