Nenadović Aleksa (Stevanov), rodio se u selu Brankovini, 2 časa na sever od Valjeva.
Kao čovek razborit, otresan, i slobodan, izašao je bio za rana na glas u svojoj okolini. S tih svojstava, izabran je za kneza, knežini tamnavskoj i, kao knez, odlikovao se je zaklanjanjem naroda, pred Turcima od preteranih poreza i kojekakih drugih globa i nameta turskih.
Za ratovanja austriskoga, odsečno je držao stranu Austrijancima, gledajući u njima Hrišćane, i smatrajući u njihovim pobedama pobedu svojega naroda. ušavši u red dragovoljački, postao je oficir, i nosio je oficirsku uniformu. Ali kad se Austrijanci s Turcima izmiriše, ostavivši Srbe u gorem stanju nego što je bilo ono u kom su ih zatekli, Aleksa je, u Sremskim Karlovcima, kazao u oči pukovniku Mihaljeviću ove značajne reči:
— Nemam pisara, niti drugih učenih ljudi, ali ću sam ići od manastira do manastira, i kazivaću svakom kaluđeru i popu, da u svakom manastiru zapišu, da više nikad, ko je Srbin, ne veruje Nemcu!…
— Ćuti Aleksa, veseo bio, odgovori mu Mihaljević: — čuće Nemci, pa će te olovom živa zaliti!
— To ja govorim Srbinu a ne Nemcu, završi Aleksa.
Posle se je vratio u Brankovinu kući, i opet je ušao u narodne poslove, jer je, po odlasku Nemaca, bilo nastalo pravo besuđe u Srbiji.
Dokle je u Beogradu bio vezir čestiti Mustaj-Paša Šinikoglija, narodni su knezovi vršili gotovo sve narodne poslove, te je i narodu bilo dobro, i knezovi su, prema svojoj pameti i dobroti, mogli činiti, svaki u svojoj knežini, što više dobra. Ali kad dahije, udavivši Mustaj-Pašu, postaše samovlasni gospodari u Srbiji, onda se knezovi ne samo pretvoriše u proste turske izmećare, nego su još bili pod sumnjom, kao ljudi nepouzdani, kao ljudi koji vole strani carskoj, ili i ma čijoj nego dahiskoj.
Godine 1803, o Ilinu dne, dođe u Valjevo neki Gazija, subaša sa zabreške skele, i pokaže Knezu Aleksi neko pismo koje je glasilo ovako:
„Pozdravlje tebi, gospodine Majoru Mitezeru, u Zemunu, od mene Kneza Alekse i od Prote. Da znate, da smo mi ove dahije među sobom pozavađali, i oni će se skoro između sebe potući. Za to molimo pripravite džebane, i oficira, a vojske dosta imamo, da nam pomognu, da dahije odavde oteramo. Ako tome pismu ne verujete, pitajte bazrđan-bašu Petra Ičkogliju, ili Janka Zazića iz Skele, i Eladiju iz Zabrežja: oni će vam iz usta sve kazati“!
Gazija veljaše da je ovo pismo uhvatio na skeli, i doneo ga je u Valjevo. Aleksa je i pre bio čuo da je to pismo uhvaćeno, ali je sve jednako govorio da nije njegovo, i da ne zna ko ga je pisao. I Gaziji je sada kazao tako isto, ali ga ipak zamoli i pobrati, da mu to pismo da, te da vidi i dozna: ko to njemu radi o glavi! Gazija obreče da će ga dati, pošto ga najpre pokaže jednom čoveku (Mus-Agi Fočiću, u Šapcu).
Gazija ode, i više se ne vrati.
Aleksa je slao svoga brata Jakova u Šabac Mus-Agi da ga uveri da je to beda, izmišljena na njega, i da on ne zna ništa za to pismo. Mus-Aga, širet, odgovori Jakovu da davno zna za to pismo; ali da to nije ništa.
Rekao bi čovek da odista i nije bilo ništa.
Ali dahije, opažajući nezadovoljstvo u narodu, naume da iseku sve glavnije ljude, te da vlast nad Srbijom sebi obezbriže za duže vreme.
U tom je prošla druga pola godine 1803, a u početku 1804 oni odista počnu seći knezove. Fočić Mehmed-Aga, rođeni brat onoga Mus-Age u Šapcu, sa dve sta momaka, iz Beograda dođe u Valjevo; uhvati Kneza Aleksu, Iliju Birčanina, i Milovana Grbovića (sina staroga Kneza Nikole Grbovića koji je u to doba bio bolestan). Milovana pusti, a Kneza Aleksu i Iliju Birčanina poseče, pred veče, 23 januara 1804, na 80 hvata niže valjevskog mosta, na poljani, do Kolubare.
Pred što će ih poseći, Fočić je zapovedio da se pred Valjevcima pročita ono gornje pismo, i rekao je:
— Valjevci! Ova knjiga seče glavu Knezu Aleksi!
Telo Aleksino uzela je rodbina i sahranila kod crkve u Brankovini.