Bačvanski Aleksandar rodio se, 1832, u Sremskoj Mitrovici1, gde mu je otac bio u državnoj službi, kao solski kontrolor.
Osnovnu školu svršio je u mestu rođenja; gimnaziju je učio u Karlovcima, a filozofiju u Segedinu.
Godine 1851 bio je u Pešti u državnoj službi. Iz Pešte je premešten bio u Kečkemet, gde se je poznao s članovima madžarskog pozorišta, koji su se onamo bavili.
Još kao đak u Segedinu, Bačvanski je bio sastavio dobrovoljno društvo, te je, sa g. Stevanom Todorovićem, predstavljao manje komade. Ta naklonjenost ka glumačkoj veštini sad, u Kečkemetu, oživi u Bačvanskoga, i on, godine 1852, ostavi državnu službu, i stupi u Habijevo društvo. Iza toga, predstavljao je u više madžarskih društava, i izišao je na glas kao jedan između najboljih madžarskih glumaca u karakternim ulogama.
Najposle je bio stupio, kao karakterista, u stalno budimsko Molnarovo društvo, kad ga je, 1869, g. St. Todorović predložio za reditelja i učitelja glumačke škole ovde u Beogradu.
Bačvanski je, u beogradskoj glumačkoj školi, obrazovao gotovo sve znatnije snage, koje imamo danas na pozornici. Pored škole i rediteljskih poslova, on je nekad i predstavljao u tragedijama, dramama, pa i u komedijama. Beograđani će se dugo i prijatno sećati Bačvanskoga kad je predstavljao Šajloka, u Mletačkom Trgovcu Engleskog Kralja Jakova; Ludvika Jedanaestog; Ciganina, i, naročito, Đ. Brankovića!
Njegovu sjajnu karijeru, na jedan put, poremeti golema nesreća: idući, zamišljen, niz lestvice, pade, udari se jako potiljkom, te tako povredi očne žile i, za godinu dana, oslepi na jedno, pa, posle, i na drugo oko!
Uprava pozorišta davala mu je platu dugo vreme; slala ga u Peštu i u Beč da se leči, pa sve to nije Bačvanskome vratilo očinjega vida!
I tako slep, da bi izdržavao sebe, ženu, i kćer, Bačvanski naumi ipak da predstavlja. Tu svoju želju javi on u Beograd, i Uprava ga primi ako i slepa.
Prijatelji njegovi, g. Matija Ban, i Stev. Todorović, prime ga u svoju kuću, kao stalnoga gosta.
Oh, kako ga je, tako slepa, oduševljeno primala i pozdravljala beogradska publika! Za svaku predstavu nagrađivan je on štedro; i svu svoju uštedu slao je ženi i kćeri. Tako je proteklo više meseca. Jedno jutro našli su ga mrtva, hladna, u postelji: udarila ga je kaplja; preminuo je, kao da je zaspao, 27 marta, 1881 godine.
Bog mu je u tome bio milostiv: nije se mučio dugom bolešću pred smrt!
Ispraćen je do večne kuće svom glumačkom družinom, i mnogobrojnom publikom beogradskom.
- Neki govore da je rođen u Zemunu? ↩︎