Nenadović Ljubomir

Nenadović P. Ljubomir, književnik i akademik, rodio se je u selu Brankovini, blizu Valjeva, 14 septembra 18261, od oca Prote Mateje i matere Jovanke.

Ljubomir je svršio osnovnu školu u mestu svoga rođenja i u Valjevu, a gimnaziju i jednu godinu liceja u Beogradu.

Posle toga, godine 1844, otišao je u Prag, pa u Berlin, Hajdelberg, Ženevu, i u Pariz, sve radi nauke.

Vrativši se iz Pariza u otadžbinu, postao je u jesen godine 1848 profesor u beogradskoj gimnaziji i odmah član ondašnjeg Srpskog učenog društva.

Godine 1850 ostavio je službu, i odao se na putovanje po Italiji, Francuskoj, i Engleskoj. Po povratku u otadžbinu, služio je u ministarstvu spoljnih poslova kao arhivar i protokolista, i u ministarstvu prosvete kao stolonačelnik i sekretar.

Godine 1857, na poziv Kneza Danila, dopustila mu je srpska vlada te je proveo zimu na Cetinju, odakle se je u proleće vratio u Beograd.

Godine 1858, novembra 1, postavljen je za sekretara srpske agencije u Carigradu. Baveći se službom na Bosforu, putovao je u Sv. Goru i u Atinu.

Godine 1859, novembra 1, postavljen je za načelnika ministarstva prosvete, a godine 1860, neko vreme je zastupao i ministra prosvete, koji se onda zvao upravitelj prosvete.

Godine 1868, posle smrti Kneza Mihaila, po svojoj molbi, stavljen je u penziju i, do godine 1874, živeo je u Valjevu, ali je najviše vremena provodio u rajnskim kupatilima Visbadnu i Homburgu. Te godine pak, na poziv sa Cetinja, otišao je u Crnu Goru.

Vreme prvog srpskog rata proveo je u Valjevu, a meseca marta 1877, na poziv Kneza Nikole, otišao je u Crnu Goru, gde je ostao sve do zaključenja mira, pa se onda vratio u Srbiju.

U početku godine 1879 pozvan je u Crnu Goru za ministra prosvete, i srpska vlada odobrila mu je da može s punom penzijom onamo ići, ali se on, kao što sam piše, sa svoga slaba zdravlja, nije mogao te ponude primiti.

Od toga doba živeo je bez prekida u Valjevu. Odande je slao u razne srpske listove svoje pesme, a i onde nije mogao sedeti zaludan. Po njegovom nastajavanju, krenut je u Valjevu list Glasonoša, koji je u svojim stupcima gotovo svakad donosio po koji sastav iz pera Nenadovićeva.

Taj je list prestao 17. septembra 1885 zbog rata s Bugarima, donesavši u svom oproštajnom broju „Srećan put vojsci srpskoj“, krasan patriotski članak od Lj. P. Nenadovića.

Nenadović je bio redovno dobroga zdravlja, a i u življenju je bio svakad smotren na najsitnije stvari, koje bi mogle uticati na zdravlje.

Još u početku januara 1895 nije se ni na što tužio; hodao je po varoši kao obično, i razgovarao sa i šalio kao i svakad. Januara 13 osetio je teške bolove u bešici, i nije mogao mokriti. Lekari su mu savetovali da ostane doma, i on ih posluša. Za to vreme je ipak hodao iz sobe u sobu.

19 januara nastupe učestane groznice, te je s njih morao leći u postelju. To se je produžilo do 6 časova posle po dne 21 januara. Tada se Ljuba sa svim pogubi, i nije se osvestio ni do same smrti, koja ga ugasi u 11 sata i 55 minuta između 21 i 22 januara 1895.

U toj svojoj bolesti Ljuba je bio vedar, i šalio se do poslednjih svojih časova.

Na glas o smrti Lj. P. Nenadovića, Njegovo Veličanstvo Kralj Aleksandar telegrafom je iz Francuske naredio da ga na sprovedu zastupi Divizijar valjevske vojske; Srpska Kraljevska Akademija odredi svoga člana direktora gimnazije, g. Petra Živkovića, nju da zastupi.

Mrtvo telo Nenadovićevo, opevano u valjevskoj crkvi, ispraćeno je sa najživljom opštom tugom u selo Brankovinu, 24 januara 1895, i onde sahranjeno kod crkve, pored grobova drugih pokojnika iz roda Nenadovićeva.

Ljub. P. Nenadović imao je ova odlikovanja od vladalaca:

  1. Od Ruskog Cara Nikole Prvog dobio je briljantski prsten godine 1854 za svoje pesme koje je pevao o Krimskom ratu.
  2. Od Srpskog Kralja dobio je najpre orden Sv. Save drugog reda, za tim 22 februara 1888 orden Sv. Save prvog reda i, najposle, 2 avgusta 1893, Beloga Orla petog reda.

Narodna skupština 13 februara 1892 donela je odluku po kojoj se Ljub. P. Nenadoviću književniku ima davati svake godine do njegove smrti po 4000 dinara u ime narodnoga priznanja!

Avgusta 17 godine 1893 Njegovo Veličanstvo Kralj Aleksandar, u svom putu po Srbiji, desio se u Valjevu. Onde za Kraljevim stolom, među drugim odabranim zvanicama, bio je i Ljuba P. Nenadović, koji još nije bio primio podarenoga mu ordena Beloga Orla.

Videći to, Kralj skine svoj orden s prsiju, i da ga pesniku. Potresen do suza tom velikom pažnjom, Nenadović ustane i zamoli vladaoca da mu dopusti poljubiti ga u ruku. Kralj mu učini po volji i on, onako preko stola za kojim je sedeo, celiva Kraljevu desnicu.

Posle toga Njegovo Veličanstvo nazdravi ovako:

„Mislim da ću pogoditi želje sviju vas, Gospodo, ako napijem ovu čašu u zdravlje čoveku koga svi poštujemo, G-nu Ljubomiru Nenadoviću!“

Ovo je jamačno bio jedan od najsrećnijih dana u životu našega miloga pesnika.

Prvi književni radovi Ljub. P. Nenadovića javili su se godine 1848 u beogradskom književnom listu Podunavci.

Prema tome je, godine 1893, Književničko-Umetnička Zajednica u Beogradu smatrala za prijatnu dužnost proslaviti 50 godina dobrotvornog Nenadovićevog rada na književnom polju.

Posle godine 1843, Nenadović je pisao i u drugim književnim listovima.

Godine 1850 pokrenuo je u Beogradu Šumadinku, list za književnost, zabavu, i novosti koji je, s malim prekidom, izdavao do godine 1857.

Nenadović je vrlo voleo svoju Šumadinku; on je nju kitio najlepšim pesmama svojim, punio je najoštroumnijim šalama svojim, i najzabavnijim sastavima pera svoga.

Šumadinka je prva pronela ime svojega tvorca i urednika kroza sve krajeve srpske; prikazala ga je prva publici srpskoj, davši mu svedočanstvo koje su svi potonji spasi njegovi samo potvrđivali.

Kad je bivao prinuđen ostajati bez svoje Šumadinke, tojest, kada bi oštra cenzura onoga vremena taj list uzapćivala, Nenadović bi obavijao oko svoje kape crni veo u znak goleme žalosti, i jednom je crkvi platio da njegovu žalost zvonima razglasi!

Posle Šumadinke Nenadović je svoje pesme objavljivao gotovo u svim književnim listovima srpskim, kao da je, na taj način, želeo pokazati svakom književnom glasilu makar i najmanji pramem svoje milošte. A ovo je, s druge strane, pomoglo da se ime njegovo raščuje u svim krajevima srpskim.

Književni rad Nenadovićev, izuzevši prevode, gotovo bi se mogao u glavnom podeliti u dve pole: u jednu polu mogli bi se staviti njegovi putopisi, a u drugu — sve pesme njegove.

U našoj siromašnoj putopisnoj novijoj književnosti, Nenadović je bio prvi i po količini i po kakvoći rada. Njegovi su putopisi verni, vedri, puni sadržine, i svakad začinjeni onom neobično ljubavnom šalom, kojom se odlikuju svi spisi njegovi.

A pesme Nenadovićeve, lirske i epske, svakad slave ono što i jeste čoveku i Srbinu za pevanje, za radovanje, za hvalu, za slavu, za ugledanje.

Nenadovićeve spise, objavljivane ovda onda, pribrala je i u nizu knjiga počela štampati Zadruga štamparskih radnika, i, od početka 1881 do 1885, izdala je svega 11 svezaka.

Iza toga, Knjižara Ljub. Joksimovića svršila je drugo izdanje 1892.

Ovde valja kazati da u Nenadovića ima dosta i prevoda različne sadržine. Oni mu nisu preštampavani.

Posle smrti, našlo se u hartijama Nenadovićevim 6—7 sastava, beležaka, i članaka što je on, kao poslove nedovršene, držao u rukopisu.

U svojoj prozi i u pojeziji Nenadović je pisac čedan, pristojan, pažljiv. Takav je bio i u najmlađim svojim godinama. Tu je pažnju uvek preporučivao i mlađima od sebe književnicima.

Pevajući, Nenadović je rado i poučavao; a poučavajući, nije nikad obarao niti rušio, nego svakad sokolio i podizao.

Njegovo je oko svakad moglo vrlo dobro da vidi, a njegovo srce nije nikad umelo da zavidi.

U Nenadovića nikad ne sretate onoga zlurada kikota koji se razleže pri padu bližnjega svoga; na njegovim usnama mogao je zatreperiti samo blag osmejak, koji paloga poziva da prȅne, da se sam ispravi!

Samo tako i mogao je on biti mio pesnik i onima koji greše, i onima koji misle da popravljaju grešnike.

Pri oceni velike Nenadovićeve popularnosti, pravedno je ne previđati i tu okolnost, što je on samo kratko vreme nosio i vršio višu državnu vlast koja, po prirodi svojoj, često svoga nosioca primorava da čini ono što je mnogima nemilo, ili da ne čini ono što bi mnogi želeli da im se čini.

Tek, i osem toga, njegov način u životu i u ophođenju, njemu je pomagao da skoro svakom bude mio, da svakom bude za poštovanje.

Živeći i družeći se s ljudima, naš je pesnik, gotovo svega veka svojega umeo držati se u nekoj osami. Istina on je bio vrlo nežan sin, mio brat, dobar stric i srodnik u opšte, ali, kao čovek neženjen, nije ulazio u neke i neke odnošaje koji, sa svim prirodno, oženjena čoveka čvršće pritežu za neke i neke ličnosti u društvu.

Mio s prijateljima i s poznanicima, Nenadović je teško pristajao da bude čij gost; a k sebi u stan ne samo nije nikog zvao, nego bi još one koji bi mu sami došli kući, ustavljao u bašti, pod orahom, ili ih je izvodio u kavanu. Tako je pod orahom ustavio đenerala Savu Grujića, kad mu je došao da ga pohodi, uveravajući ga da je tu lepše sedeti i prijatnije pogledati na sve strane.

Prepisku, osobito docnijih godina, vodio je veoma ograničenu, pa i u toj dodirivao je samo ono što je bilo preko potrebno.

Sa svojim prijateljima i poznanicima, kao i sa celim narodom svojim, pesnik se razgovarao samo kroza svoje pesme, kroza svoje knjige…

Na ustima svojim svakad je, po onoj staroj mudrosti, imao budnu stražu, koja nije puštala da iz njih iziđe ni jedva reč koja bi mogla koga uvrediti a njemu docnije kakve bilo neprijatnosti doneti…

da sve jade, uvrede, i nepravde u životu, kojih je imao vrlo mnogo, njemu je bila odbrana njegov osmejak i njegova šala, koja je svakad mogla zagolicati na smej i na razmišljanje, a nikad nije ubadala niti srdžbu izazivala.

Nikad ni na jednu kritiku svojih spisa, ili svoje ličnosti, Nenadović nije dao ni jedne reči u ime odgovora.

Ovolika vlast nad samim sobom ma da je u svojim posledicama veoma korisna opet je među ljudima veoma retka, jer mnogi samrtnik voli se jezikom osvetiti nego se dušom posvetiti.

Znajući dobro idejale naroda svoga, vodeći račun o mišljenju i osećanju svojih suvremenika, a vladajući jezikom najdostupnijim narodnomu srcu, Nenadović je izlivao dušu svoju u dušu svojih sunarodnika, kao i što je iz duše njihove crpao svoja najbolja nadahnuća. S toga se svaka njegova pesma, svaka njegova vrsta, javlja kao kakav životvorni balsam koji samo krepi i obnavlja…

Pa i pri svem tom, meni se čini da Nenadović ne bi bio ovo što je, da u njegovim pesmama i spisima nema ljubavi prema narodu svome. Nenadović je ljubio sav rod srpski koliko ga god ima, i gde on bio da bio: ljubio ga je kad mu vrline hvali; ljubio ga je kad ga za greške kori; ljubio ga je kad mu se manama smeje, a ljubio ga je i onda kad je imao na njega da se i gorko potuži. A ljubav je sila nada sile:

Ako jezike čovečije i anđelske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili kao praporac koji zveči.

Ljubav dugo trpi, milokrvna je; ljubav ne zavidi; ljubav se ne veliča; ne nadima se.2

Svi koji su bliže poznavali pesnika, znaće da se ove apostolove reči baš za Nenadovića mogu sve ponoviti:

  • On je odista trpeo dugo;
  • On je svakad bio milokrvan;
  • On nikada nikom nije zavideo;
  • On se nije veličao; niti se ikad nadimao.

I taku ljubav on je, kroza svoje pesme, kroza sve svoje spise, udahnjivao u srca srpska.

Za to i može propasti sve, a spisi, takom ljubavlju nadahnuti, ne propadaju nikad. Kad sve drugo bude i prođe, oni će ostati, i najdaljim pojasima našega naroda kazivati: ko je bio i kakav je bio pesnik, književnik, čovek, Srbin — Ljub, P. Nenadović.

Neka mu je do veka hvala i slava!


  1. U hartijama, koje su ostade iza pok. Ljube Nenadovića, ima jedna na kojoj je Prota Mateja zapisao: da mu se je sin Ljubomir rodio 1826, septembra 14, u vtornik, oko pola dana. ↩︎
  2. Prva Korinćanima 13—1 4 i 8 ↩︎