Nerandžić Ilija

Nerandžić Ilija, rodio se 20 jula 1804, u selu Grbešima, blizu Trebinja, u Hercegovini, od oca Vasilja i majke Stane.

Kao šiparac, čuvao je ovce. A kako je njegovo mesto rođenja blizu manastira Duži, on je nešto od kaluđera, a nešto od manastirskih đaka, naučio čitati i pisati.

Kad je poodrastao, počnu ga kaluđeri saletati da se zakaluđeri, ali Ilija ne hte, nego ode u Trebinje, te nauči krojiti sukneno odelo, pa je često išao po selima te krojio haljine seljacima. Kažu da je osobito bio vešt krojiti ženske zubune i muške dokolenice (tozluke).

Radeći ovaj posao, Ilija je uvek nalazio vremena da čita knjige, i da se poučava iz njih.

Posle nekog vremena, Ilija ode u Sarajevo, i počne trgovati; ali, po nekoj zloj sreći, izgubi sve što je bio stekao.

Godine 1837, ostavi Sarajevo i dođe u Užice, gde se nastani i otvori dućan. Tu je, za malo vremena, stekao lepe pare; pa, godine 1841, na vuni po zečijim kožama, izgubi sve što je bio zaradio. Prodao je što je god imao, samo da se oduži poveriteljima. Vele da mu je tada bilo najžalije rastati se od dva pištolja, i velika noža, pa opet je i njih pustio, samo da nikom ništa ne zakine.

Posle toga, uzeo je prodavati pamuk, i na toj robi, do 1862 godine, načinio je lep kapitalac; ali, te godine, izgori Užice, pa i Nerandžićeva tekovina propadne. Nerandžić ipak ne malakše, nego, pomoću beogradskih trgovaca Tome Andrejevića i Moše Avramovića, navali na novo raditi, te se lepo oporavi.

Nerandžić je često govorio:

Srbija je zemlja dična, zemlja blagoslovena za svakog koji hoće da radi!

Nerandžić se nikad nije ženio.

Godine 1869, marta 15, Nerandžić je dozvao k sebi predsednika užičkog suda, jednoga člana, i jednoga delovođu, i pred njima je učinio ovaj raspored o svome imanju:

  1. Ja imam, veli on: — ovde u Užicu nepokretno imanje koje sam kupio od Marijote, udove Jovana Mićića, a imam i jespapa u dućanu i veresije; u svemu ovome ravan mi je ortak Toma Kandić ovd.
  2. Imanje nepokretno je kuća i mehana sa placevima na Varoši, i na mehanskom placu stoji materijal za građenje mehane, koji je takođe u ortakluku s Tomom, i koliko je jespapa u dućanu i veresije ne znam, već određujem g. Luku Mitrovića i Milana Uskokovića, trgovce ovd., da sa Tomom odmah vide račun o stanju moje dućanske radnje, i taj ću račun ili ja, ako živ budem, ili će oni sudu podneti, i koliko god ova dva čoveka nađu mog kapitala u dućanu ja pristajem.
  3. Ja i Toma imamo 5—6000 (pet do šest hiljada) oka rakije, koje meke, koje ljute, koja rakija ima se takođe u moj kapital staviti u polovini.

Sa ovim mojim imanjem činim sledujuće raspoloženje:

  1. Ostavljam na školu trebinjsku, u Hercegovini, dve stotine dukata cesarskih, i imanje moje nepokretno koje u Trebinju imam.
  2. Na školu cetinjsku, u Crnoj Gori, ostavljam pedeset dukata cesarskih;
  3. Joki i Mari, mojim sestrama po materi, koje žive u Trebinju, ili, ako su one umrle, njinoj djeci, po 20 duk. ces. ostavljam.
  4. Manastiru Duži, u Hercegovini, deset dukata cesarskih ostavljam.
  5. Sve ostalo, što preko isplate gornjih legata i mojih pogrebnih i podušnih troškova preteče, ostavljam školi osnovnoj užičkoj, razume se na građenje škole od tvrdog materijala, pa bilo od moga kapitala ako dospe, ne bude li on dovoljan, nek se još uzme u pomoć, samo hoću da bude škola od tvrdog materijala.
  6. Imam još oružja, bakra, haljina, srebra, i ostalog pokućanstva u vrednosti od prilike do 50 duk. ces. i sat džepni, koje je sve moja svojina, a takođe i jedan prsten od zlata, a imam i veresiju staru do Dmitrova dne 1862 god. kao dana koga sam se uortačio s Tomom, pa ga veresija u ortakluk s Tomom ušla nije, no je moja ostala, i od koje veresije nalazi se nešto novaca u načelničestvu ovo-okružnom od prodatih turskih dobara što je zadržano. Jer su mi Turci bili dužni. — Od ovoga sve što se dobije, sčisliće se u moj kapital.
  7. Na slučaj, ako se od mog napred pobrojanog imanja ne bi uzela suma od 45.000 (četrdeset i pet hiljada groša) čaršiskih, onda naređujem: da se umanji od napred imenovanih legata po računu srazmernosti prema ovoj sumi, te svaki jednako neka pretrpi, razume se ako bude više da ima pripasti školi užičkoj; i
  8. Što se pogreba, i podušja, i ograđivanja groba mori tiče ostavljam napred imenovanim tutorima Luki i Milanu, da učine kako za dobro nađu, prema mome stanju, kao god što im ostavljam da izvrše ovaj moj testamenat, kako oni za najshodnije nađu.

Ovaj testamenat hoću da se hrani u sudu ovo-okružnom, i po smrti mojoj nek se otvori u prisustvu rečenih tutora Luke i Milana.

Ovaj testamenat pročitan mi je, koji za svoj priznajem i svoručno podpisujem, a i pečatom mojim utvrđujem.

Posle ovakoga rasporeda, Nerandžić je preminuo 6 aprila 1869, u Užicu.

Masa njegova pak raspravljena je i zaveštanje potpunce izvršeno tek 17 januara 1875 godine.

Nerandžić je bio srednjega rasta, širokih grudi, i u opšte jaka sastava. I u govoru i u odelu bilo je čist i odabran. Čitao je knjige, kad bi god slobodna vremena imao. S toga su ga meštani, a osobito Turci (dok su živeli u Užicu), držali za učena čoveka, i pripitivali su ga u mnogo slučajeva: na priliku ako je ko razbirao za cenu kakvom starom novcu, tome su odgovarali:

— Idi upitaj Nerandžića; ako ni on ne zna kazati, drugi ni toliko!

A sam za se Ilija je govorio da je neznalica, i ako bi ga ko upitao gde se učio, odgovorio bi:

— Za kozama, po pečurkama!

Nerandžić je vrlo milovao pravdu i u reči i u delu, a kad bi naišao na kakvu nepravdu, rekao bi:

— Vidi, Bože, opačinu i kroz obličinu!

Vrlo je rado poučavao ljude nevešte, i učio ih je uvek dobro.

Ako bi ga ko upitao:

— Da li se, gazda Ilija, sme raditi na taj i taj svetac!

— Sme, brate, kako ne bi smelo? Nije svetac kao zli čovek; nego je bio dobar, pa se, s dobra i posvetio; i tada bi dodao:

— U radina je uvek komadina! Ko se skita, nema sita; a ko šeta ni — rešeta!

Mladiće bi učio da ne puše, i da ne dangube:

— Nemoj zapaliti čibučinu, pa u mehančinu; nego za one pare (što daješ za duvan) kupi knjigu, pa se razgovaraj s pametnijima od sebe!

Nerandžić je svakad pomagao vrednoj sirotinji, kao što su đaci, i žene koje tku te se hrane; ovima je davao i pamuka na poček. To je činio ženama i srpskim i turskim (dok su Turci živeli u Užicu).

Nikad nije metnuo na oči naočari.

Bog da ga prosti!