Nikolić Atanasije, rodio se u selu Brestovcu, u Bačkoj, 18 januara 1803, od oca Nikole i matere Marije.
Osnovnu školu učio je u Somboru; gimnaziju je počeo u Karlovcima, a dovršio u Novom Sadu. Filosofiju je slušao u Đuru, a školu artilerisku u Beču.
Posle toga, sišao je u Novi Sad, i ogledao da otvori školu za crtanje. Kad mu to nije pošlo za rukom, onda se je spremio te, na peštanskom universitetu, položio indžinirske ispite, i dobio indžinirsku diplomu.
Kao takav, radio je besplatno u bačkoj međi, a za tim je otišao za upravnika Čarnojevićevih dobara.
Docnije je služio, kao indžinir, kod Grofa Šenborna, u Munkaču.
Pozvan za profesora u novi kragujevački Licej, Nikolić je prešao u Beograd baš onih dana, 1839, kad je Knez Miloš ostavio Srbiju, i kad je sin i naslednik njegov, Knez Milan Obrenović Drugi, ležao na samrtnoj postelji.
Nikoliću je, čim je došao, palo u deo da nacrta neke grbove za pratnju svetlom pokojniku, koji je preminuo 26 juna, a sahranjen 28 toga meseca.
U jesen, te godine, Nikolić je otišao u Kragujevac kao profesor i rektor mladoga „Liceuma“.
Nikolić je, 1872, napisao, i posle sebe ostavio, svoju biografiju1. Značajno je i za njega, i za neke njegove zemljake koji su prelazili ovamo, ono što on piše o svom putovanju od Beograda do Kragujevca 1839.
Oni, često, tuguju za belom kavom, kao Izrailjci u pustinji za misirskim mesarnicama.
Ja to ne bih ovde pominjao da on, u svojoj 69 godini, nije našao da je vredno sve te sitnice staviti u svoju avtobiografiju, i sačuvati ih potomstvu.
Kad se licej iz Kragujevca premesti u Beograd, pređe s njim i Nikolić, ali ne ostane dugo na katedri.
Na skoro je postavljen za načelnika policisko-jekonomnom odeljenju popečiteljstva unutrašnjih dela.
Godine 1857, od načelnika odeljenja, Nikolić je avansovao za pomoćnika popečitelju unutrašnjih dela.
Godine 1858, Svetoandrejska skupština, u kojoj je bilo nekoliko jakih ljudi, koji su Nikolića mrzili, rešila je da se on progna iz Srbije, i odista je neko kratko vreme proživeo u progonstvu, pa se, docnije, vratio, dobio penziju po godinama svoje službe, i živeo je u Beogradu.
Nikolić, kao načelnik policisko-ekonomnog odeljenja, radio je mnoge važne poslove, sastavljao projekte za policiske uredbe i zakone, pisao raspise kojima je zakone objašnjavao, i vlastima, davao upute; on je uredio prvu zemljodelsku školu, u Topčideru; on je zasadio topčiderski park, i sav Topčider, i zaveo je bio i neku tvorilju (fabriku) za ćebad i sukno, na topčiderskoj reci; nastajavao je da popravi sojeve naše domaće stoke, da na bolji put upravi zemljoradnju, i celu poljsku privredu.
Nikolićevi književni radovi ovo su:
- Srpski slavuj, Budim, 1827;
- Ljubav Milanova, romantična povest, Budim, 1830;
- Algebra, ustrojena za upotreblenije slišatelja, Filosofije, Beograd 1839;
- Elementarna Geometrija, Beograd, 1841:
- Kraljević Marko i Arapin: pozorišna igra s pesmama, Beograd, 1841;
- Narodne srpske pripovetke, Beograd, 1842;
- Dragutin kralj srpski, žalosno pozorije, N. Sad; 1844;
- Iskusni zemljedelac, Čiča Srećko, 1, 2, i 3 sveska, Beograd, 1853—1854:
- Kraljević Marko i Vuča Dženerale, za pozorište, N. Sad. 1861;
- Bukvica sreće i blaženstva, sveske 1, 2, i 3, Beograd, 1870;
- Čiča Srećkov list, koji je uređivao nekoliko godina.
Osim tih spisa, Nikolić je mnogo prevodio i sastavljao za razne prilike, i za razne naše listove.
Čovek visoka rasta, jaka sastava, krepka zdravlja, uredna života, Nikolić je bio za čudo vredan u svakom poslu, i izdržljiv ma u kakom teretu da je.
Nije se odlikovao dalekim vidikom, nije bio umešan da pridobije ljude za se i za svoje namere, niti je imao sreće u procenjivanju prilika i uslova za napredak ove ili one reforme koju je želeo uvesti, ali je uvek bio neumorni radnik, i čovek čistih namera.
Pod kontrolom prosvećena, široka državničkoga uma, Nikolić bi bio izvršilac koji se ne bi mogao dovoljno platiti.
U službi, prema starijima bio je poslušan kao vojnik, a prema mlađima prek, grub, i, često, nevaspitan. U životu u opće malo druževan. Srbiju i Srbe iz Srbije voleo je sa svim istinski, ali je na njih gledao kao na ljude proste, koje valja vaspitati i doterati da budu kao što su njegovi zemljaci, u kojima jedinima nalazio je Srbe za ugled!
Među tim, u životu, baš ovi Šumadinci, možda i bez znanja Nikolićeva, prevaspitavali su njega samoga.
U prilog tome, evo što sam doznao od njega samoga.
Jednoga dana dođe starac Nikolić mojoj kući, i donese neki podebeo rukopis. To je ono prevod Smajlsove knjige „Karakter“. Nikolić je našao tu knjigu na nemačkom jeziku, preveo je, i nudi je Čupićevoj Zadužbini za štampanje.
Po što sam pročitao prevod, našao sam da je jezik vrlo rogobatan; osem toga, Nikolić je one primere koje je Englez uzimao iz svetske istorije, zamenio primerima iz istorije srpske, pa je, u tom poslu, gotovo svuda bio loše sreće.
Pročitavši sve to, odem starcu i kažem što mislim o rukopisu.
— E, mili rode, reče mi on, malko srdito: — šta vi hoćete od mene? Znate li vi, da ja srpske gramatike nikad nisam učio?
— Verujem, rekoh ja, sležući ramenima.
— I ovo što pišem srpski, znate li ko me je naučio?
— Moliću, da čujem!
— Ilija Garašanin!
— E, molim vas?
— Da; tako je! Došao ja k njemu u popečiteljstvo za načalnika. On mi zapovedio da napišem cirkular na načalničestva. I ja napisao kako sam najlepše umeo: sve veliki periodi, pa sve glagoli na kraju, i onako što bi nemački bilo baš kako treba.
— Garašanin uze te pročita taj moj koncept, manu glavom, osmenu se, pa reče:
— Za koga si ti ovo pisao, Nikoliću?
— Za načalničestva, odgovorih ja.
— E noj brajko, pa ovo jedva ja razbiram šta je, a kako će ga razabrati moji načelnici? Ne valja ovo ništa! Nego ti napiši prosto:
Načelništvu tome i tome.
Preporučuje se načelništvu
- to i to,
- to i to,
- to i to.
I sve neka je kratko; neka je razgovetno, da ga i najprostiji čovek može razumeti. Ne umeš li to, kaži mi da napišem ja! Pa i ne čekajući da ja odgovorim, uze pero i, na mom konceptu, napisa kako je hteo, i pruži mi što je napisao. Ja tek tada videh kako je prosto i razgovetno kazano ono što je u mene bilo tamno i nerazgovetno.
I posle toga, marljivo sam čitao sve što je pisao. To ti je sva moja škola u srpskom jeziku i u srpskom stilu!
Živeći u Beogradu, kao penzionar, Nikolić je više puta uziman za mnoge državne poslove. Tako ga je, između ostaloga, Knez-Mihailova vlada slala u Rusiju, te je odonuda, preko Rumunije, doneo u Srbiju oružje koje nam je za rat trebalo.
Nikolić je umro u Beogradu 28 jula 1882, i sahranjen je kod Markove Crkve, u Paliluli.
- Nalazi se u arhivi Srpskog Učenog Društva. ↩︎