Nikšić Melentije, rodio se u selu Brezovi, blizu Studenice, godine 1780.
Knjigu je učio u manastiru Studenici, a tu se je i pokaluđerio 1800.
Mošti Sv. Kralja Prvovenčanoga, još 1806 godine, prenesene su bile iz Studenice u Vraćevšnicu, a odatle su, u leto 1813, pre nego što je Srbija pala, donesene u Beograd, i odavde prenesene u manastir Fenek, u Sremu.
S ovim moštima, išao je svuda i Melentije Nikšić, koji tu i arhimandrit postane.
Karađorđe, ostavivši Beograd i Srbiju, 21 septembra 1813, pređe u Zemun, a odande ode u Fenek, gde arhimandritu Melentiju da na ostavu deset hiljada dukata1.
Kad se je, docnije, idući s ruskim majorom Orlovim za Rusiju, ustavio u Karlovcima, i od Melentija poiskao svoje novce, duhovnik odgovori da nikakvih novaca nije primio!!…
I tako Karađorđe ode u Rusiju bez dukata, a Melentije ostane kao čovek vrlo bogat. Ovu je stvar znao i pričao ondašnji zemunski prota Jevtimije Ivanović.
Arhimandrit Melentije, boraveći u manastiru Feneku, često se je sastajao s prebeglim srpskim vojvodama, i s njima se dogovarao kako bi se olakšalo Srbiji njeno ondašnje teško stanje.
Starešine pak, koje su ostale u Srbiji, često su poručivale i pisale ovima u Srem izbeglima, da se dovijaju ne bi li narodu kako god pomogli. Tako, u jednom pismu od 8 avgusta 1814, iz Topčidera, Knez Miloš, i još 11 bivših narodnih starešina, vele ovako: „Vama je slobodno, u ime sirotinje, ići caru te prositi. Kamo Arhimandrit Melentije? Kamo Stevan Živković? Kamo Milenko Stojković? Kamo Petar Todorović Dobrnjac? Gde su? Zašto se i opet ne trudite? Troška ako nemate, zašto pešice ne idete, hleba ne prosite, dok do cara dođete; na putu umirite od gladi, i mi, braća vaša, i rod, umiremo svaki minut od straha i zuluma po putovi. I opet vas gorkim suzama pozdravljamo i molimo u ime sirotinje2“.
U početku godine 1815, na ime, 17 februara, Melentije piše u Beč Proti Nenadoviću dugačko pismo o stanju u Srbiji, pa, pored ostaloga, veli ovako:
„Oh, brate moj! ne ćete mi verovati da nesrećniji časovi nisu mi došli, nego od jutros kako sam slušao reči Miloševe i stradanija narodna, i greduštu bedu na njih“… no evo bede sada, veli on dalje: — vezir ne pušta (Miloša) da ide (u narod)“.
Kad je 1815 novi ustanak već uzeo mah, Melentije se je vratio iz Srema u Srbiju, i mi ga prvo vidimo u logoru u Crniljevu s Knezom Milošem, pred što će se dogoditi bitka, na Dublju (14 jula 1815).
Docnije, kad je Knez Miloš uglavio s Turcima mir, i kad je Marašli-Ali-Paša, po tom miru, došao u Beograd, Melentije je, zajedno s Knezom Aksentijem iz Čibutkovice, poslan u Carigrad, da jave kako su Srbi propustili Marašliju u Beograd, i da zamole da se stvari, dalje, mirno počnu uređivati.
Dok se Melentije, po tom poslu, bavio u Carigradu, stigne mu pismo od Kneza Miloša i Vujice, pisano 27 septembra 1815, na Belici, gde mu vele:
„Mi svetejšemu patrijarhu preporuku činimo, da bi vas jepiskopom na jeparhiju šabačku učinio“.
Po tom pismu, Melentije se odista u Carigradu zavladiči, pa, vrativši se u Srbiju, počne potpisivati se kao „mitropolit šabačko-valjevsko-užički“.
Godine 1816, februara 18, izdao je Knez Miloš uredbu za sveštenstvo: koliko od naroda mogu uzimati vladike, a koliko popovi. Na toj uredbi potpisan je Knez Miloš, Mitropolit užički Melentije Nikšić, i arhimandrit vraćevšnički Melentije Pavlović.
Ne prođe mnogo posle toga, a Melentije Nikšić pobrka se s Knezom Milošem.
Kunibert piše da Melentije, imajući sultanski ferman, kao vladika, nije pripoznavao Knezu Milošu vlasti; da se je dogovarao s Marašlijom, da mu izda glavu Miloševu, pa, posle, da pokupi od naroda oružje; a Marašlija je, za tu uslugu, obricao njemu pomoći da svu vlast nad Srbijom uzme u svoje ruke, onako kad što je ima vladika u Crnoj Gori!
Matija Simić kazivao je Jovanu Gavriloviću da je vladika Melentije prosto radio o glavi Knezu Milošu, što je Knez doznao.
Doznavši vladičinu nameru, Miloš pošlje Marka Štitarca, Vula Gligorijevića, i Petra Lazarevića (Cukića) da Melentija nekako, u putu, ubiju.
Ali se Štitarac, kako veli Kunibert, zadrži u nekakoj mehani, i Melentije prođe zasedu. Onda on dotrči u sami Šabac, ode vladici u dvor, posedi s njim, u veče, pa se oprosti i iziđe. Malo docnije, vrati se, i kidiše vladici u spavaću sobu, da ga ubije; ali je Melentije, osetivši zlo koje mu se sprema, bio izmakao kroz grlo od sobne peći koja se je baš tih dana nameštala. Štitarac potrči za njim, stigne ga, i poseče sabljom.
Tom prilikom, pogubio je i dva mladića, Mitu i Miletu, koji su se desili kod vladike.
Po izvršenju ovoga krvnoga dela, uzimali su, u vladičinu dvoru, ko je što milovao: Štitarac se hvatao za oružje; Vule uzme nož, palaske, čibuk, i neke sitne pare3; a Cukić, videvši da je sve poprskano krvlju, oturi i što je, u prvi mah, bio uzeo.
Ovo ubistvo učinjeno je noću 16 juna 1816, u Šapcu.
Melentije je ukopan u šabačkoj crkvi.
Docniji šabački vladika, Janićije Nešković, rođak Melentijev, uzidao je u crkveni zid ploču, s ovim zapisom:
„Ovde s desna, u ovom hramu, kod južnijeh, pri svetom oltaru, vrata, počiva mu brenije telesno, trudivšeg se za srpstvo izvesno, Melentija Simeunovića starovlaha, zvanoga Nikšića, užičkoga, rudničko-valjevskoga, požeškoga vladike, šabačkoga arhijepiskopa. Trideset i šest on požive leta; za rod poči, i pamet mu večna! Šesnaestog junija počinu; od svojijeh za… poginu! Na hiljadu i osme stotine, šesnaeste Hristove godine“.
Ispod toga, stoji još ovo:
„Tu Nikolić Mileta, i Zubanov Mita — oba zdje su počinuli, tad su, s njime, poginuli“!
Melentije je bio čovek vrlo bogat. Pored silnih gotovih novaca, imao je mnoštvo svakojakih stvari, srebrnih, zlatnih, bisernih, i t. d.
U njega je bila snaha za bratom mu, neka gospođa Marta, kojoj je ostalo mnogo od vladičinih novaca. Tu Martu je, posle, kao udovicu, pribrala k sebi Kneginja Ljubica, i udala je za svoga brata od ujaka, Kneza Vasu Popovića, iz Beršića.
Vladika Melentije bio je i uglađen čovek, više od mnogih svojih suvremenika. Tako, na priliku, on je tu svoju snahu Martu učio da, pijući kavu, ne srče, nego da je pije ćuteći, sišući; kad jede, govorio joj je, da ne otvara usta dokle kašiku ne prinese k ustima, i još mnogo gospodskih običaja kazivao joj je, a i sam ih je se držao.
Dopuna
Nikšić Melentije, svete studeničke lavre arhimandrit, nahodio se, 1814 godine, kao nastojatelj manastira Feneka u Sremu.
Tada je on dao Vuku St. Karadžiću novaca, te je štampao „Pismenicu serbskoga jezika, po govoru prostoga naroda, u Vijeni 1814.“
Za tu pomoć Vuk mu je osobito toplo zahvalio.
Za ovoga Nikšića kazivaše pok. Vladika Janja (koji veljaše da su njih dvojica rod) da se je zađakonio 1797; da je sveštenikom postao 1800, a za arhimandrita ga je proizveo beogradski mitropolit Leontije 1809.
Dalje Vladika Janja govoraše da je Nikšić, kao narodni deputat, išao u Petrograd Caru Aleksandru Prvom, i da se odonuda, bogato obdaren, vratio,
A o samoj smrti Melentijevoj Janja je zapisao samo ovo:
„Pogibe noću od Jovana Mićića, Đoke Stojićevića, i Marka Štitarca.“
- P. Stojanović veli da je bilo 4.000 dukata a ne 10.000. Gled. Preodnica, str. 128. ↩︎
- M. Nenadovića Memoari, str. 221 i 222. I celo ovo pismo valja da pročita svaki Srbin. ↩︎
- Posle podosta godina, ode Vule na neko kumstvo, a lopovi dođu te mu odnesu taj nož, čibuk, sitne pare, i još 500 dukata njegove tekovine. Posle toga, gospođa Vida, žena Vulova, govorila je: „Dođoše lopovi za proklete sitne pare, te mi odneše 500 dukata prave muke“!… ↩︎