Novaković Dositije, rodio se u selu Dabici, blizu Prilepa, u Makedoniji, 1784 godine.
Knjigu je učio u mestu svoga rođenja, pa je otišao u Svetu Goru, i onamo se pokaluđerio u manastiru Zografu.
Vrativši se iz Svete Gore, imao je mnogo neprilika s Turcima, pa za to, najposle, pobegne u Srbiju, i nastani se u manastiru Gornjaku, u braničevskom Ždrelu. Tu je boravio dugo i, kad je došlo vreme da se granica Kneževine Srbije razmakne s Miroča na Timok, Dositije je muški pomagao svakom radu koji je smerao na taku posledicu.
Za to je, po pridruženju timočke krajine Srbiji, i postao prvi vladika u toj novoj „timočkoj jeparhiji.“ Za vladiku je posvećen 2 februara, na Sretenje, 1834, u Kragujevcu.
Najpre mu je stolica bila u Zaječaru, pa je, posle, premeštena u Negotin, gde je Dositije ostao do svoje smrti, koja ga uze s ovoga sveta 2 aprila 1854.
Pod oblikom neke meke dobrote, ovaj je čovek nosio bujnu nepregibljivu energiju u onom što je hteo izvršiti. Pri svem tom, njegova dobrota, a osobito njegova izdašnost, ostale su za priču u Negotinu, i svuda dokle god je dolazio.
Ko bi mislio da taj kaluđer, tako mekan u govoru i blag u ponašanju, može usesti na hata, razigrati ga, i svoju kamilavku baciti napred u vis, pa je opet stići i svojom rukom uhvatiti? A to je Dositije činio toliko puta u Šetonjskom Polju, od manastirske vodenice na Vrelu pa do Ždrela.
Ko bi rekao da, već obnevideli starac, može i držati pušku a kamo li zgađati u nišan bolje od mladih i vojničkih izvežbanih građanskih starešina? A on je to činio toliko puta s načelnikom, pomoćnikom, i predsednikom okružnoga suda.
Gostoljubiv je bio toliko da se, kad nema nikoga da ruča s njih, moralo trčati po mehanama u Negotinu, i pitati: nema li koji putnik stranac da dođe vladici na ručak?
Pred smrt je zapovedno da se ne sahranjuje u crkvi, nego u groblju.
— S narodom sam živeo, rekao je narodni vladika, baš kao i Mušicki: — s narodom hoću da sam i u groblju: travica neka mi po grobu raste.“
Tako je i učinjeno. I baš kad su njemu kopali raku, našli su kosti junaka Hajduk-Veljka, i uzeli ih te sahranili u grobnicu kod brata mu Miljka.
Docnije je iskopan iz toga groba, i sahranjen u grobnicu, u crkvi. Na grob njegov, stavljena je ploča s ovim zapisom:
„Odje počivajet telo blaženousopšago pervago jepiskopa, timočkija jeparhiji, jaže osnovasja po osvoboždeniji Serbiji ot iga agarjanskago, Dositeja, rožodenago v selje Dabici, bliz Prilepa, posvećenog v arhijereja 2 februarija 1834, umeršago že v Negotinje, 2 aprilija 1854, imjeja 70 ljet svojeja žizni. Tjelo jego bje po smerti pogrebeno vnje sego hrama odesnuju oltarja, a 13 julija 1856 ljeta zdje vo grobnicu prenesesja.“
Vladika Dositije, kad bi god dolazio u Beograd u sinod, svakad bi dozivao sve đake bogoslove iz timočke jeparhije, te bi ih video, poučio, i obdario. A i profesorima bogoslovije dao bi svakom po neki dar (po 1 dukat i po jednu svilenu maramu), s ovakom molbom:
— Decu mi učite i pazite: vi ste im i učitelji i roditelji!