Obrenović Miloš (Teodorović), rodio se u selu Srednjoj Dobrinji1, u nahiji užičkoj, na Teodorovu subotu, 7 marta godine 17802.
Mati Miloševa, Višnja, prvo je bila udata u Brusnicu za Obrena Martinovića, s kojim je rodila sinove: Jakova i Milana, i kćer Stanu.
Kad Obren umre, Višnja se preuda u selo Srednju Dobrinju za nekoga Todora Mihailovića, i s njim rodi Miloša, 1780, Jovana 1786, i Jevrema, 1790.
Otac Milošev, Teodor3, koga su obično zvali Teša, bio je čovek veoma siromašan, a kad je (15 novembra 1802) umro, njegovim sinovima nije ostalo ništa drugo no da idu u najam te da se hlebom hrane, premda je Miloš i pre, za očina života, kao šiparac, morao otići u službu.
Posle više raznih gazda, u kojih je čuvao stoku, nadničio, ili gonio trgovačke volove čak na Jadransko More, Miloš se najmi, u Dobrinji, u svoga zeta Save, za kojim je bila njegova sestra Stana. U ovoga čoveka Miloš je služio dugo; ali mu, najposle, dodija ružna gazdina narav, pa ostavi službu i pobegne u Brusnicu, k svome polubratu Milanu Obrenoviću, koji je dotle bio prilično stekao, i počeo trgovati živom stokom. I baš u ono vreme, kada će mu doći Miloš, Milan je radio u zajednici s turčinom Ćor-Zukom iz Brusnice. S ovim Milanovim ortakom, Miloš je, docnije, često išao po selima te lučio brave.
Srpski ustanak na Turke bukne u početku 1804, i Milan Obrenović javi se odmah kao jedan između prvih pokretača i vođa toga narodnoga posla. Kroz kratko vreme, tokom samih događaja, Milan posta vojvoda nahije rudničke, a za tim i požeške (čačanske) i užičke.
Uz brata svoga, Miloš je i lako i brzo dobio priliku odlikovati se i u bojevima i u poslovima upravnim i sudskim.
Priča se da je, još 1805 godine, na molbu Gazde Nikole Lunjevice koji je bio čovek veoma uvažen, dobio od Karađorđa vojvodski čin, ma da je služio i radio u vojvodstvu Milanovu.
Godine 1807, u napadanju na Užice, kad su Srbi osvajali neki šanac, Miloš dopadne grdne rane: puščano zrno udarilo ga je više leve sise, pa izbilo kroz plećku. Ovi su mislili da Miloš te rane ne može preboleti; ali on, posle dvanaest nedelja bolovanja i vidanja, ozdravi.
Kako je Milanovo vojvodstvo bilo vrlo veliko, pošto je zahvatalo tri velika okruga, to je u njemu i za Miloša bilo svakad dovoljno posla, a on od posla nikad nije begao.
Pred kraj godine 1810, Milan Obrenović, nalazeći se u Bukureštu, kod glavnoga zapovednika ruske vojske, kao narodni deputat, iz nenada padne u bolest i, posle nekoliko dana, umre.
U Srbiji, među tim, Karađorđe i Mladen spremali su onu reformu koju su objavili na skupštini, o Malom Božiću 1811, i po kojoj su proglasili za vojvode kojekakvih 70 ljudi, te tako Srbiju izdrobili na 70 malih vojvodstava, pa time i vlast dotadašnjim velikim vojvodama otančali.
Najveći protivnici toj reformi bili su Milenko Stojković i Petar Dobrnjac.
S ovom dvojicom slagao se je i Miloš i, još pre skupštine, pisao im je pismo da se drže dobro, a, ako zatreba, on će im i s vojskom doći u pomoć. To je pismo došlo u ruke Karađorđu i Mladenu.
Skupština se sabrala u Beogradu. Karađorđe je pazio Miloša, i želeo je pomoći mu; za to ga je, ispitujući kako je postalo rečeno pismo, upućivao da se toga pisma odreče, i da krivicu svali na pisara. Miloš ostane pri izjavi: da je pismo njegovo, jer je, veli, pisar pisao što sam ja govorio.
Mladenu, koji Miloša nije voleo, to je i trebalo.
U skupštinskoj sednici, Mladen, kao predsednik, ugledavši Miloša neobrijana, na jedan put isklješti oči na njega, i poviče:
— Pogledajte ono rutavo pseto! kako je neobrijano došlo u zasedanije!
Miloš đipi na noge, i već mu udariše suze.
— Gospodaru Mladene, reče on: — sam znaš da ma je brat skoro umro; za to se nisam obrijao, a ne što ne poštujem skupštinu i njena zasedanija.
— Bre, ti si parampas; tebe treba obesiti o vrbi što ne rađa ništa. U haps se, kučko, vuci!
I tako Miloša zatvore, i stave pod sud. Presuda bi mu bila rđava. Ali „mi nastasmo, priča Jokić, po kome ovo kazujemo: — oko Gospodara, i kažemo da ćemo svi dati ostavke ako će Mladen tako sramotiti vojvode“!
Karađorđe postavi za vojvodu svoga zeta Nikolu Karamarkovića, a Milošu dade diplomu da je opet starešina nad svim mlađim vojvodama. Nu to je tako tek rečeno, a pravo Miloševo vojvodstvo bila je sama Brusnica i 12 sela okolo!
Tako je ostalo do godine 1813.
Kad je nastala nesrećna godina 1813, Karađorđe (20 marta br. 1237) postavi Miloša za komandanta gradu Užicu, i da drži knežinu Rake Ljevajca.
Posle toga, zapovedio mu je da siđe niz Drinu dole k Loznici.
O Velikoj Gospođi, 1813, Srbi su imali boj s Turcima na brdu Bračincu. U tom boju bio je i Karađorđe. Suzbivši Turke, Karađorđe siđe u Lipolist, gde vojvodi Milošu da ovaku zapovest:
— Koekude, kažu da onamo na Savi ima mesto i voda Zasavica. Idi ti, Milošu, te onde načini šanac da Turci ne prođu niza Savu, a na Protu Smiljanića, u Kitogu, ne smeju udariti!
Miloš skine čizme, obuje opanke, i ostavi konja pa, s Čupićem, i jedno 1000 ljudi, ode.
Tada je on prvi iskopao šanac na Ravnju, između Save i Zasavice. Za to su mu posle i pevali:
„Zasavica pokaza junaka; Takovo ga prizna za takvoga!“
Na tom šancu, tukao se je Miloš očajnički; ali mu nestane džebane, a sila turska navali mnogobrojna, te se je morao povući k Šapcu.
To je bilo meseca septembra 1813.
Srpskoj vojsci prema Drini bio je tada glavni zapovednik Knez Sima Marković.
Miloš, došavši k Šapcu, stane ljuto koreti Kneza Simu što nije ništa radio da Turci ne prodru u Mačvu, i što je Miloševu vojsku ostavio bez džebane, te je morala uzmaći.
— Ćuti od Boga ne našao, rekne Milošu smotreni Prota Nenadović: — zar ne znaš da je skoro Mali Božić (kad vojvode na skupštini moraju odgovarati za svašto).
— A zar ti ne vidiš, odgovori mu Miloš: — da nas, kako radimo, Mali Božić ne će naći ni dva zajedno?
Tu su tada bili: Knez Sima, Luka Lazarević, Miloš Obrenović, Petar Jokić, Vićentije iz Koraćice, i Prota Mata Nenadović. Na jedan mah, dopadne im glas da je Karađorđe ostavio Beograd i prešao u Zemun! Oni se odmah dogovore da Miloš, s dve hiljade konjanika i Buljubašom Petrom Jokićem, trči da uhvati Beograd, dokle još Turci nisu stigli u njega.
Ali dokle vojvode, po toj svojoj naredbi, odaberu konjike, po vojsci se raziđe glas: da su Turci prešli Moravu, da su zauzeli Smederevo i Beograd, pa još otišli unutra u Šumadiju da robe i pale. Kad takva buna uđe u ljude, oni ostave topove i logor, pa krenu svak na svoju stranu da se brinu o svojim porodicama.
Vojvode nagnu preko Save, gde je kom bilo preče, a Miloš sa svojim pisarom Dimitrijem, i jednim seizom, obori niza Savu. Na Zabrežju (niže Obrenovca) nađe Jakova Nenadovića, koji je prevozio svoju čeljad i stvari preko Save.
Tu Jakov kaza Milošu da su Turci uzeli Beograd, da je već sve propalo, nego neka ni on ne dvoumi, već neka beži preko Save, kuda su i druge vojvode prebegle.
Na to Miloš odgovori ovako:
— Kad moju staru majku, ženu i decu razgaze Turci, što je vajde da i ja sam živim? Dosta je braće izginulo vojujući sa mnom; pravo je da poginem i ja, kad drugojače nema života. Ne mogu te to, Gospodar Jakove, nikako poslušati“.
Bivalo je ljudi koji su hteli i u ove Miloševe reči uliti neki sebičan smisao. Ti ljudi greše. Miloš se, u ovaj trenutak, javlja i kao najbolji sin svoje otadžbine, i kao najveći junak među ondašnjim vojvodama.
Valja pročitati makar koje pričanje o srdžbi naroda u Srbiji protiv onih koji su ga, kako se onda govorilo. „zavadili s Turcima pa ga, bez zaštite, ostavili maču i ugarku turskom“, i odmah će se videti koliko je, u onaj mah, bilo draži za Miloša da se čemu nada za svoju tobožnu vlastoljubivost. I Petar Jokić, i Prota Nenadović, i Sima Milutinović, s tolikim drugim pametarima, tvrde da je onda Srbima u Srbiji bilo groznije nego što bi se perom moglo opisati.
Srećna u svojim posledicama, koje onda nikako ni slutiti nije mogao, ova Miloševa odluka na Zabrežju biće doveka jedan od najlepših cvetova u vencu njegovih velikih zasluga.
Sa Zabrežja, Miloš ode u Brusnicu, pa odande pohita k Užicu da bi, bar u tom tvrdom gradiću, mogao očuvati nepogašen oganj narodnoga oslobođavanja, ali, zbog oskudice u hrani i u džebani, morade i Užice ostaviti, pa se predati crnoj sudbini koja tada pritište svu Srbiju.
Na Sv. Nikolu, 6 dekembra 1813, Miloš svoju majku, ženu i decu preseli pod planinu Kablar, u kuću nekoga Đorđa Ljubičića, a sam je mislio držati se planine.
Među tim, Turci uđu u rudnički okrug. U gradu Rudniku turske kuće bile su gotovo sve porušene još u početku godine 1804. Od toga doba, nikakva vlast nije ni nastavala u tom gradu, nego je Brusnica, zbog vojvode Milana, i, posle, zbog Miloša, bila sredina nahije.
Za to Ašin-beg, sa 150 Turaka i 20 kamila, uđe u Brusnicu, i smesti se u Miloševoj kući, a kamile uvede u školu gde su se srpska deca učila!
Već se nije imalo kud ni kamo. Na poljani kod takovske crkve, Miloš se preda Ali-Agi-Serčesmi, koga je novi beogradski vezir Kuršid-Paša bio poslao da preda i nahiju rudničku.
Predajući se, Miloš skide s vrata vojvodsku sablju, izvadi iza pojasa pištolje, pa to oboje stavi pred Ali-Agu-Serčesmu.
Turčin pištolje odmah vrati Milošu, i prizna ga za kneza nahiji rudničkoj; a sablju njegovu zadrži da je ponese veziru kao svedočanstvo Miloševe pokornosti.
O Đurđevu dne 1814, Miloš svoju porodicu preseli iz kuće Ljubičića u kuću Marka Matkovića. Ta je kuća stajala još godine 1876.
Posle nekoliko meseca, prijatelji nađu Milošu još sklonitije mesto u kući nekog Milovana Marinkovića, u selu Crnući.
U jesen 1814, učini se onaj nemir u Trnavi, koji se je pročuo kao Hadži-Prodanova buna. Miloš je tada mnogo pomagao s jedne strane da više Srba ne bi upalo u tu bunu pre vremena, kad nije bilo ni malo prilike za srećan svršetak, a s druge — uzdržavao je Turke da što manje štete učine ugušujući tu zlosrećnu bunu.
Neprijatelji i ovde Miloša krive. Ali rad njegov u ovoj prilici mogu pravično procenjivati samo ljudi široka srca, koji su, pored toga, kadri odvojiti ono što se radi po srcu, od onoga što se mora da čini po dužnosti!
Miloš je i ovde radio i kao pravi rodoljubac, i kao smotren državnik.
Zbog toga nemira u narodu, Miloš je morao sići u Beograd. Tu su ga Turci zadržali kao taoca.
Iz Beograda se je izmakao u drugu polu meseca januara 1815. A dotle su već mnogi glavniji ljudi iz naroda u selu Rudovcima bili uglavili: da se opet ustaje na Turke, i Miloš da se uzme za vođa novomu ustanku. Čim je Miloš stigao kući svojoj, odmah su se počeli pribirati k njemu odabraniji ljudi, te se dogovarati o novom ustanku.
Miloš se nije odmah primio starešinstva u tom novom poslu. Najpre je mnogo razgovarao sa svima; merio je veličinu posla u koji je trebalo ući; procenjivao je čvrstinu volje u ustanika, i, kad se je uverio da su svi pregli na jedno: izbaviti se, ili izginuti: onda je, o Cvetima, otišao u Takovo crkvi, gde je bilo ugovoreno da se svi vođi sastanu, kao bogomolje radi. Onda se opet, pod takovskim grmom, poslednji put dogovore, pa odu u crkvu na molitvu. Posle službe izađe Miloš pred crkvu i svemu saboru objavi: da pristaje na nov ustanak, da se prima poglavarstva, i, tako, u ime Božje, otvara novu borbu s Turcima za oslobođenje otadžbine.
Tu se zakune on narodu da ga ne će ostaviti, a narod se zakune njemu da će ga slušati.
To je bilo na Cveti, 11 aprila 1815.
Iz Takova, Miloš se vrati u Crnuću kući. Tu obuče svoje vojvodsko odelo, naoruža se pa, sa svojom vojvodskom zastavom u ruci, izađe pred družinu i, dajući je u ruke Simi Paštrmcu, rekne:
— Evo mene; eto vas — rat Turcima!
Paštrmac odmah pobode zastavu u ledinu, i pod nju stane kupiti vojnike, a Miloš, s pisarom Dimitrijem, ode u sobu pisati pisma na sve strane da se Srbi dižu na Turke, i „da biju gde god vide zelenu strizu“!
Narod ustane listom.
Sulejman-Paša, beogradski vezir, čim čuje za taj novi ustanak, odmah odredi Ibšir-Pašu, svoga ćehaju (koji se obično i zvao Ćaja-Paša) da ide s vojskom i bunu uguši. Ćaja-Paša udari na selo Čibutkovicu, te uzme u pomoć Kneza Aksentija, s nekoliko stotina Srba. Ta sva vojska prodre u Čačak. Za njom Miloš dođe na brdo Ljubić, na levoj strani Morave prema Čačku, i onde se počne utvrđivati.
Na ovom brdu Ljubiću, posle toga, bivali su mnogi bojevi s promenljivom srećom; a kad je Ćaja-Paša poginuo, Turci su se zbunili, i nagli bežati preko Dragačeva k Senici. Knez Miloš ih je gonio, i, na selu Rtima, u Dragačevu, strašno potukao.
Posle te strašne turske pogibije, Miloš je uzeo turske ranjenike, žene, i decu, i njih je lepo ispratio u Užice.
Onaj čovečni postupak stvorio je Milošu lep glas i među samim Turcima.
A još pre, dok su se Turci držali u Čačku, Miloš je s Ljubića trčao k Paležu i k Valjevu, te je i ta oba mesta očistio od Turaka.
Posle toga, išao je na Požarevac, gde je, posle krvavih bojeva, primio Turke na veru, i ispratio ih u Ćupriju.
Isto tako, primio je na veru i ispratio u Novi Pazar i Turke Karanovčane.
Očistivši sredinu zemlje od Turaka, Miloš pohita k Drina, pred Kuršid-Pašu, koji je stajao s velikom vojskom na Bijeljini, a ovamo preko Drine bio je preturio Ali-Pašu Nikšićkoga te načinio šanac na Dublju, u sredini Mačve, i tu se dobro utvrdio.
Miloš, 14 jula 1815, udari na ovaj šanac, osvoji ga na juriš, potuče Turke, i samoga Ali-Pašu zarobi, pa, počašćena i obdarena, pusti da se vrati Kuršidu, a sam pohita na Moravu pred Marašli-Ali-Pašu, koji je od Niša išao na Srbiju.
Od Vujice Vulićevića, Prote Nenadovića, i drugih starešina koji su, sa srpskom vojskom, bili na Belici poviše Jagodine, Miloš dozna kakve uslove postavlja Marašli-Ali-Paša, pa da rat prestane.
U taj par, stigne mu pismo od Kuršid-Paše, koji ga zove k sebi na dogovor.
Da bi video koji od ova dva turska vezira daje Srbima povoljnije ugodbe za mir, Miloš ostavi vojvodu Vujicu Vulićevića i Protu Nenadovića da produže pregovore s Marašlijom, a on se vrati na Drinu s namerom da pređe u Bosnu Kuršid-Paši na dogovor.
Srpske starešine na Drini, čuvši šta Miloš namerava, toliko se začude drskosti njegovoj, da mu Sima Paštrmac ovako rekne:
— Gospodaru! Ako ti se mili mreti, popni se, eto, na koji hoćeš grm i skoči; a nemoj sam svoje glave nositi veziru u šake! Odeš li mu, prava si budala!
— Lepo, Amidža, odgovori Miloš, sa svim hladno: — ali ako ja odem, svršim narodski posao, i vratim se zdrav čitav, ko će onda biti budala: ja, ili ti:
— Ni ti, ni ja, Gospodaru, nego vezir koji te pusti!
I otišao je veziru pod šator…
S teškom mukom izbavio se je iz Kuršidovih ruku, vratio se u Mačvu, pa onda odleteo na Moravu.
Marašlija se pokaže mnogo mekši: on nije tražio, kao Kuršid, da Srbi polože oružje.
— Nosite vi za pojasom ako hoćete i topove, rekao je srpskim deputatima s kojima je pregovarao: — samo budite pokorni caru!
I tako Miloš s njim uglavi ove ugodbe:
- Srbi puštaju u Beograd Marašlinoga Ćehaju sa 7—8 hiljada vojnika;
- Srpski poslanici, s Marašlinim preporukama, idu u Carigrad, a Marašlija će čekati u Ćupriji dok se oni vrate i carski ferman donesu;
- Srpska vojska stoji kako stoji do dolaska fermana; i
- Marašlija piše Kuršid-Paši na Drinu da ne da Bošnjacima napadati na Srbiju.
Kad su se srpski poslanici vratili iz Carigrada, i doneli carski ferman o miru, onda je i sam Marašlija, došao u Beograd, te smenio ljutoga Sulejman-Pašu Skopljaka.
Posle toga, Miloš i Marašlija ugovore ovo:
- Turci se ne mešaju u kupljenje danaka; njih srpski knezovi kupe i predaju;
- Kod svakoga muselima sedi po jedan srpski knez; bez ovoga kneza, muselim Srbima ne može ništa presuditi;
- U Beogradu se uređuje jedna Srpska narodna kancelarija u kojoj će sedeti 12 knezova. Ovi će knezovi suditi Srbima koji učine velike krivice. Ako koga osude na smrt, predaće ga paši da se pogubi. Ovih 12 knezova primaju poreze od nahiskih knezova, i predaju ih veziru.
Eto tako, u onaj mah, Srbi i Turci isdeliše vlast i gospodstvo: paša osta gospodar u gradovima nad Turcima i muselimima, a Miloš u zemlji nad narodom i nad knezovima.
Osem toga, Miloš je, tom prilikom, prisvojio i Poreč, koji je i od starine pripadao beogradskom pašaluku.
Pošto je tako utvrđen mir, Miloš je otpočeo svoju ogromnu radnju, preobražajnu u zemlji, i diplomatsku u Porte i kod ruskoga dvora.
Od toga doba, pa do godine 1839, Miloš je Srbiju (osem gradova) očistio od Turaka, proširio je državu do granica koje je imala 1812, podjamčio je prava Srbiji svečanim međunarodnim aktima, zaveo je redovnu vojsku, uredio sudove i upravu, otvorio škole, raspravio odnošaje crkvi, nabavio štampariju, podigao mnoge bogomolje, prokrčio putove i, što je od neocenjene važnosti, životom i radom svojim, ulio je u Balkanske Hrišćane tvrdu nadu da će se skoro izbaviti.
Ali da se vratimo malo nazad!
Godine 1818, Miloš sazove narodnu skupštinu u manastir Vraćevšnicu, i kaže joj da će za narod biti bolje da se vrhovni starešina nalazi u Kragujevcu, mestu pristupačnijem. Skupština to rado odobri, i on, te godine, ostavi Crnuću, i pređe na obalu Lepenice.
Docnije je načinio sebi konake u Požarevcu, u Beogradu, i u Topčideru. I u svakom od tih mesta sedeo je ponekad, kad je čemu bila potreba i prilika.
Godine 1839, ne mogući vladati po ustavu, po kom je Porta bila vrhovni suđ srpskim savetnicima, Miloš, 1 juna, da ostavku na korist starijega svoga sina Milana, i ode u Vlašku, na svoja dobra.
Od toga doba, do kraja godine 1858, živeo je ili u Vlaškoj ili u Beču, a i putovao je po Jevropi.
Godine 1858, dekembra 11, svetoandrejska skupština povrati Miloša opet na kneževski presto srpski.
Ušavši u Beograd, prestonicu svoju, 25 januara 1859, Knez Miloš je vladao do 14 septembra 1860, a toga dana, u 3 časova i 20 minuta jutra, posle duge bolesti, izdahnuo je u svom dvorcu u Topčideru, pa je odonuda prenesen u Beograd, i vrlo svečano sahranjen u velikoj beogradskoj crkvi, ispod južnih vrata, u priprati.
Miloš je bio srednjega rasta, jaka sastava, okrušaste snage, okrugla lica, jasna, gromovita glasa, brza, kratka govora, a pamćenja za priču jaka; ne znajući čitati ni pisati, Miloš je često sam svojim pisarima kazivao kako će mu pisati pisma.
U govoru je često ponavljao uzrečicu: „činiš ’voliko,“ kao što je Karađorđe govorio: „koekude“.
Miloš je imao veliku naklonjenost prema lepom polu, ali se ne zna da je tome za hatar kakav državni interes krnjio. Inače je u svemu živeo veoma štedljivo. Mario je da steče; i tekovinu je svoju revnjivo čuvao. Naravi je bio bujne, ali povratljive. Čovek radnik, uvek je tražio najkraći put, makar taj put i ne bio svakad najbolji. Reč, novac, pa i same ljude, često je davao, samo da uradi što je naumio!…
U ljubavi, u mržnji; u prijateljstvu, u neprijateljstvu; u izdašnosti, u tvrdovanju; u vlasti i bez vlasti — Miloš je bivao: prav i neprav; i otvoren i lukav; i bujan i smotren; i veran i zaboravan; i stalan i promenljiv; ali, u težnji da ruši Srpstvo i da diže Srpstvo, bio je svakad jedan isti, nepomerno stalan, večito veran, nikad zaboravan, svakad dostižan i nikad umoran!
To mu je zasluga nada sve zasluge; to mu iskupljuje mnogu sitnu čovečiju manu ili pogrešku.
Miloševih slika ima više u narodnom muzeju, u Beogradu, a ima i jedna bista od gipsa: sve su dobro pogođene.
- Pisci koji se su ustavljali na mestu Miloševa rođenja pišu da se je rodio u Srednjoj Dobrinji. I stari pametari meni su tako kazivali nebrojeno puta. Tek, nekako godine 1882, čuh da dobrinjski sveštenik, g. Pavle Đukić, priča da se Knez Miloš rodio u Gornjoj a ne u Srednjoj Dobrinji. Taj sveštenik, kako su mi kazivali, obeležio je neko mesto, i uverava da je baš tu ugledao sveta veliki ovaj Srbin. Za Miloša, i za nas koji o njemu pišemo, nema nikakve koristi da mesto njegova rođenja prenosimo iz sela u selo. Naša je jedina želja da kažemo onako kako jeste: Otac Pavle je rođen u Dobrinji (istina Gornjoj, a ne u Srednjoj, niti u Donjoj), pa je prirodno da zna bolje od nas što je kad bilo u kojoj Dobrinji. Tek za nas ima jedna tegoba, koju ćemo ovde kazati:
Pokojni Joakim Vujić, koji je putovao po Srbiji po naročitoj želji Kneza Miloša, noćio je, 25 novembra 1826, u Gornjoj Dobrinji, kod popa Jovana Đukića, i ovaj sveštenik uputio je učenoga putnika u Srednju Dobrinju, kao mesto Miloševa rođenja.
Pop Jovan Đukić otac je Popu Pavlu Đukiću.
Pop Jovan je, 1826, držao da je Miloš rođen u Srednjoj Dobrinji, a Pop Pavle, 1882, uverava da je to bilo u Gornjoj!
Kome da verujemo mi što smo rođeni podalje od sve tri Dobrinje?
Neka mi oprosti sin, ja ovde volim verovati ocu! ↩︎ - Rođenje Kneza Miloša razni pisci stavljaju u razne godine. Tako, jednu pišu da se je rodio 1780; drugi — 1782; treći — 1783, a četvrti — 1784. Vuk Karadžić pak, koji je imao sve povoljne prilike da tome događaju nađe pravu godinu, piše da se je Knez Miloš rodio 1780. Po njemu, i Knez Mihailo, sin Milošev, piše tako. Za to sam i ja zadržao ovde godinu 1780. ↩︎
- Praded Kneza Miloša, u Dobrinji, zvao se Miloš, i imao je dva sina: Mijaila i Gavrila. Mijailo je rodio Teodora (Tešu) Mijailovića, a Teodor Miloša, potonjega Kneza. Od Gavrila su se rodili drugi potomci kojih se loza zna i danas u Dobrinji. I Tešinih potomaka, od prve njegove žene, Gordane, ima danas u Dobrinji. Jedan od Gavrilovih potomaka odselio se je, godine 1813, u Stari Bečej, u Ugarskoj.
Knez Miloš se je, u početku, i prezivao Teodorović, po ocu, a posle je uzeo prezime brata svoga Milana, jer je i čuveniji bio pod tim prezimenom. ↩︎