Obrenović Mihailo (Milošev), treći vladalac od loze Obrenovićeve, rodio se u Kragujevcu, u Šarenu Konaku1, 4 septembra 1823, od oca Kneza Miloša i majke Kneginje Ljubice.
Mihailo je proveo svoje detinjstvo u mestu svojega rođenja, u Požarevcu, i u Beogradu, nalazeći se svakad uz majku, Kneginju Ljubicu, zajedno sa starijim bratom Knezom Milanom.
Što je više rastao, sve je češće gledao bure koje su tutnjile preko glave oca njegovoga. Najposle, godine 1839, Knez Miloš dade ostavku i iziđe iz Srbije, uzevši sa sobom i mlađega sina svoga Mihaila, s kojim ode na svoja dobra u Vlašku.
Stariji brat Kneza Mihaila, Knez Milan, umre 26 juna 1839, i tada, po redu naslednome, presto srpski pripade Mihailu, mlađemu sinu Miloševu.
Srpske starešine tada pošlju Knezu Milošu Kneginju Ljubicu i pouzdana čoveka da Kneza Mihaila izmole u oca, i da ga dovedu u Srbiju. Ne dadne li otac sina, onda da ga „ukradu,“ i s njim dobegnu u otadžbinu.
Knez Miloš je sina drage volje pustio, te nije bilo potrebe za tu patriotsku krađu.
I tako, Knez Mihailo je, po smrti brata svoga Kneza Milana, nasledio vladalački presto u Srbiji, i sedeo je na njemu do 25 avgusta 1842. A tada, posle nesrećnoga sudara s buntovničkom bratskom vojskom na Kragujevcu, na Čumiću, i na Žabarima, ostavio je Srbiju, prešao preko Save, i otišao u Austrougarsku.
Iza toga, Knez Mihailo je putovao po Jevropi radi proučavanja onovremenoga društva i državnih uređenja, ali je najviše boravio u Beču.
Živim učešćem prateći sve što je bivalo u Srbiji, on se nikad nije mešao ni u kakve pletke koje bi mu, tobože, olakšale povratak u otadžbinu.
Kad je svetoandrejska Skupština (11 dekembra 1858) proglasila povratak Kneza Miloša na presto srpski, Knez Mihailo je sačekao dok mu je otac iz Bukurešta stigao na srpsku zemlju u Krajini, pa je onda pošao iz Beča i, 14 januara 1859, posle 17 godina, u Smederevu, stupio na zemlju svoje otadžbine, i otišao u Aleksinac pred oca svoga!
Odonuda je, zajedno s ocem, došao u Beograd 25 januara 1859, i ostao je i dalje uz oca, kao prestoni naslednik, utičući na poslove koliko se god moglo smotrenije, da ne bi ni čim povredio osetljivost vlastoljubivoga „Staroga Gospodara.“
Godine 1860, septembra 14, posle očine smrti, Knez Mihailo je, po drugi put, stupio na srpski presto, i vladao je do 29 maja 1868.
Za ove svoje druge vlade, Knez Mihailo je Srbiju sa svih očistio od Turaka; rasprskao je gradove: Užice, Soko, i Kastel (na Dunavu, prema Adakalu), a Beograd, Smederevo, Šabac, i Fetislam vratio je u srpske ruke; zaveo je narodnu vojsku; učinio je najveće spreme da zemlju naoruža; utvrdio je u zemlji zakonitost i, mudrom svojom politikom, podigao je Srbiji glas pred prijateljima i pred neprijateljima srpskoga naroda.
Godine 1865, o Svetim Trojicama, Knez Mihailo je, u Topčideru, svečano proslavio „Pedesetogodišnjicu srpske slobode“ od Cveti 1815.
O toj svetkovini ustanovio je takovski orden. I prve krstove toga ordena, koji su od jednoga Knez-Miloševa topa sliveni pa pozlaćeni, razdao je tada još u životu ostalima borcima, za oslobođenje Srbije.
Toga dana je, pred topčiderskim dvorcem, bio veličanstveni ručak, za kojim su, do Kneza ni Kneginje, sedele dve Karađorđeve kćeri: Sava Pljakićka i Stamenka Čarapićka.
Srpski rodoljubi odavali su se najlepšim nadama.
Ali osvanu crni 29 dan maja 1868. Toga dana, u 6 časova posle po dne, Knez Mihailo pade od krvničke ruke u topčiderskom Košutnjaku.
Telo njegovo preneseno je u Beograd, i s neobičnom svečanošću, i narodnih plačem, sahranjeno u velikoj beogradskoj crkvi, u grobnicu pored Kneza Miloša.
Uz južni crkveni zid, iznutra, nad samom grobnicom, stoji danas pobožni beleg s ovim zapisom:
Koji vjeruje mene ako i umre življeće. — Jov. 11, 25
KNEZU SRPSKOM
MIHAILU M. OBRENOVIĆU III
ROĐENOM 4 SEPTEMBRA 1823
POGINULOM 29 MAJA 1868
UDOVICA JULIJA.
Knez Mihailo, osem svojega maternjega jezika, govorio je i pisao nemački i francuski, a razumevao je i ruski. Boraveći dugo u Beču, bio se je na nemački jezik tako navikao da je često, i kad srpski govori, mešao po koju reč nemačku, hoteći brže i jasnije izraziti što želi. I kad piše, povodio se je po nemačkoj sintaksi, a inače je srpski govorio lepo i tečno. Rukopis mu je bio vrlo krupan, ali vrlo marljiv, i što bi god kom pisao, makar bila najmanja sitnica, od svačega bi zadržavao kopiju.
Srbe seljake, i život njihov, poznavao je tako da bi mu se čovek morao čuditi, a on je pričao da je to sve saznao od svoje Nake (Kneginje Ljubice).
Od jevropskih naroda, uvek je hvalio Madžare, što su kao narod složni ma da su verom pocepani, i što su ponositi svojim narodnim imenom prema tuđinima; u Nemaca je cenio vrednoću i tačnost; Engleze je uvažavao kao narod koji i ljubi slobodu i poštuje zakone, ali mu je bilo krivo na njihovu politiku što drži stranu Turcima; Francuzima se je čudio što ne će da vide sveta van Francuske, i, kroza smej je pričao kako francuska carica kumuje crnogorskom knezu, a nikako ne može da se obavesti: šta su bili jedan drugome pokojni Knez Danilo, Marko, i Knez Nikola? „Car Napoleon, veljaše Knez Mihailo: — ne zna ni kolika je veličina Srbije, niti koliko naroda u njoj živi, a mi ga smatramo za svoga pokrovitelja, i nadamo se nekom dobru od njega“!
Zapadnu prosvetu Knez Mihailo je jako uvažavao, i želeo je da Srbija što brže napreduje na tom putu…
U početku razgovora, prve četvrti od časa, reči su mu se jedva otkidale od jezika; docnije je postajao sve govorljiviji i, najposle, došavši u vatru, govorio je brzo, oštro, i reči je svoje podupirao žestima.
U poslednje vreme svojega života, bio je sve svoje misli i želje slio u jednu: da oslobodi od Turaka zemlje koje je držao Knez Lazar:
— Ko mi, u sadašnje vreme, pominje granice Dušanove, taj mi je dušman a ne prijatelj, reče mi jednom, kad smo o tom govorili.
Radi uspeha na tom putu, bio je gotov na svaku žrtvu.
Jednoga dana, ušavši s aktima Knezu na referovanje, zastadoh ga nešto srdita. Hodao je po sobi živo, pušeći cigaru naglo. Iz razgovora, doznadoh da je ljut na engleskog konsula g. Longvorta.
— Hoćete li verovati, reče on okrenuvši se k meni: — da ja ove cigare volem nego hlebac, pa ću se i njih odreći! Dukat na dan meni je dosta, a sve drugo baciću na kocku, i razviću barjak pa — kud puklo da puklo!…
Već pred svoju smrt, često se je ljutio na Milivoja Blaznavca, vojnoga ministra, što sporo sprema vojsku.
— Moj Blaznavac hoće, veljaše on: — da spremi rezervu i za svaku čiviju!
Knez Mihailo je bio veliki lovac i, da nije imao državnih poslova, mnoge bi dane provodio u lovu.
Ilija Garašanin, sam strastan lovac, sklanjao bi ga više puta da izađe u lov.
— A šta bi rekli domaćini seljaci, odgovarao mu je Knez: — videći da jurim po lovu onda kad oni misle da sam pritrpan narodnim poslovima?!…
Voleo je konje, i imao ih je divnih; jahao je i rado i lepo; na dobre konje nikad nije žalio novaca.
Voleo je našaliti se; i to je umeo vrlo zgodno, ali se je, s velika položaja svoga, uzdržavao, osem u tesnom krugu svojih davnašnjih poznanika.
Sve njegove vrline krunisala je velikodušnost kojom je priznavao istinske zasluge i svojim protivnicima, i praštao uvrede koje su činjene njemu, njegovoj majci, i ocu od 1839—1858 godine.
Evo tome jednoga osvetljenja.
Neki Steva Filipović bio je sekretar Karađorđev. Godine 1837, stupio je ponovo u srpsku službu, i došao do člana okružnoga suda. Posluživši neko vreme, on, obremenjen starošću, zatraži penziju, i Knez Aleksandar da mu punu platu (450 talira) u penziju.
Pošto Knez Mahailo preduzme vladu 1860, počnu se, meseca oktobra2, revidirati godine službe svima penzionarima, da bi se penzija mogla davati samo za one godine koje su odista provedene u službi.
Državni Savet, koji je tu reviziju činio, nađe da Filipović nije služio punih 40 godina, te mu oduzme 200 talira penzije, ostavivši mu samo 250!
Knez Mihailo, kad mu taj savetski akt dođe, ne odobri ga, nego reče da se Savetu vrati s napomenom da je godina službe pod Karađorđem bila vrednija i teža, nego nekih potonjih pet!
Pri svem tom, Savet ostane pri svojemu zaključku, dodavši: da je propalo sve što je za vremena Karađorđeva rađeno u Srbiji, pa, bogme, i Filipovićeva služba!…
Kad taj akt pročitah Knezu, on ga uze te vide imena onih koji su ga potpisali. Za tim ustade, pohodaše dugo, dugo po sobi. Najposle će reći:
— Ja ne mislim tako kao Savet. Za mene mogu propadati ljudi, a istoriski događaji ne mogu da se zbrišu pa da ih nema. Ne ću da se bočim s njima. Za to odobrite im rešenje, ali ministru financije pišite da g. Stevi Filipoviću, dokle je god živ, od moje civiliste daje koliko treba da mu bude ravno 450 talira3.
Tako je i bilo.
Posle toga, dođe od Saveta deputacija, i stane ga moliti da odustane od take svoje odluke, jer je i Savet svoju odluku izmenio tako da Filipoviću ostane cela penzija (450 talira).
Čini mi se da je, mira radi, najposle, pristao na ovu molbu Saveta.
Srbinu je neobično milo pomenuti i ono puno dostojanstva i takta Kneževo držanje sproću stranaca. Ovo je beograđanima padalo tim prijatnije što je, pre toga, držanje beogradskog dvora sproću stranaca vrlo često vređalo narodnu ponositost.
Knez Mihailo je bio veliki prijatelj nauci i knjizi srpskoj. Vuku Karadžiću davao je redovnu pomoć čak i onda kad je sam, za života Kneza Miloša, kunatorio bez novaca; pomagao je Đuri Daničiću, i mnogim drugim piscima.
Istini za ljubav, ispričaću ovde nešto što će pokazati koliko je Knez Mihailo bio rad potpomoći knjigu i nauku.
U jesen 1867, bejasmo u Kragujevcu o skupštini. Tu mi dođe pismo od poznanika Grofa Ilije Dede-Jankovića, koje pokazah Knezu Mihailu. Od tog pisma razgovor naš pređe na to kako mi još nemamo potpune istorije. Na jedan mah, upitaće Knez:
— A bih li ja mogao što pomoći da dobijemo taku istoriju?
— Da date, svake godine, po hiljadu dukata rekoh ja, kao od šale: — te da se sastavi Fond, iz koga bi se plaćali svi istoriski radovi, od Vaše Svetlosti bilo bi dosta.
— Lepo! reče Knez: — mi sutra polazimo u Beograd, opomenite me na to u Beogradu!
— Zahvaljujem Vašoj Svetlosti na takoj reči: učiniću po zapovesti.
Došavši u Beograd, kažem ovaj svoj razgovor s Knezom gg. S. N., u želji da se dogovorimo o uređenju tog posla. G. S. N. željaše da čujemo o tom mišljenje i g.J. B. Ja pak, želeći da stvar ostane u užem krugu, dokle god se ne svrši, pristah da se kaže i g. J. B., ali da mu se ime darodavca ne kazuje.
Ele se pregovaranje o uređenju toga posla razvuče preko cele zime 1868.
Nekoliko puta, među tim, Knez me je pitao:
— Šta bi od onog našeg razgovora, u Kragujevcu?
— Gospodaru, spremam vam potpun projekt, odgovarao sam ja: — pa ću doći kad budem gotov.
Na Đurđev dan, 1868, odnesem mu jednu knjigu svojih „Putničkih pisama“, i rečem „s Bogom“, jer sam, drugi dan, polazio na put bio školama u Srbiji. Primivši knjigu, Knez opet upita:
— Zbilja! Šta bi od onog našeg razgovora, u Kragujevcu?
— Gospodaru! odgovorih ja: — dok se vratim s puta, podneću Vam celu uredbu za Fond i za rad. I odista sam mislio svršiti stvar, ne čekajući ni od koga pomoći.
— Samo nemojte zaboraviti!
To behu poslednje reči koje sam čuo iz njegovih usta…
Ja odoh; on osta. Maja 29 on pade, i ona misao sa svim propade!…
Knez Mihailo je bio visoka rasta, suv, koštunjav, vrlo krakat ali u opće lep čovek. Išao je brzo, i, idući, malko bi se nakrivio na jednu stranu.
Otac ga je od milošte zvao Manja. To ime naći će se ma gde u pismima Kneza Miloša.
Knez Mihailo je pao i kao žrtva tuđe politike, i kao iskaljenje lične osvete, ovoga sotone, bez koga nikad nije bila istorija dobrosrećnoga srpskoga naroda…
Narod srpski podigao mu je spomenik u Beogradu, prema narodnom pozorištu, gotovo na onom istom mestu gde je bila turska Stambolska Kapija koju je on srušio…
Na spomeniku su s dve strane imena gradova koje je Knez Mihailo pridobio Srbiji, s pročelja je srpski grb, a sa začelja piše:
„Knezu Mihailu M. Obrenoviću III, Blagodarna Srbija.“
- Šareni Konak, ili Konak Kneginje Ljubice, u Kragujevcu, bio je na severo-istok od konaka muškoga gotovo onde gde se svršava istočno krilo nove gimnazije. U poslednje vreme u njemu su bile neke vojne kancelarije i, 30 novembra 1881, nepažnjom onih koji su u njemu boravili oko ponoći bukne u jednom krilu vatra, pa se u čas raširi kroza svu zgradu koja je i bila većinom od drvene građe, te tako se „Šareni konak“ pretvori u puhor. ↩︎
- Zakonodavno rešenje od 1 oktobra 1860, br. 72. ↩︎
- Knežev akt od 31 marta 1861. br. 716. ↩︎