Obrenovićka Ljubica, kneginja srpska, rodila se 1788, u selu Srezojevcima, u nahiji rudničkoj, od oca Radosava i matere Marije.
Knez Miloš je sam pričao kako je Ljubicu video prva put, kada su mu na njoj ostale oči.
Kad je ono iz Dobrinje, od zla Savina, bežao u Brusnicu, k bratu Milanu, udario je, ispod sela Srezojevca, na reku Dičinu. Na reci, na belilu, zastao je dve belilje koje su belile platno. Jedno je, veli on: — bila Mara, Radosavljeva žena, a drugo — Ljubica, njena kći. Videvši mene, obe izađoše iz vode, i spustiše skute, dok se ja ne udaljih. Ja se izuh, pregazih Dičinu, pa sedoh na breg obuvati se. Znam da su me obe klele, jer sam se, možda, ceo sahat obuvao, samo da duže gledam devojku, na kojoj mi, činiš ’voliko, baš ostaše oči“!
„Kad sam, posle toga, služeći u brata Milana, išao s Ćor-Zukom, Turčinom, da lučimo ovnove, sve sam naginjao da se uvratimo na Radosava u Srezojevcima, i da upitamo nema li ovnova.
— Nejma, more Milošu, onamo ni u koga stoke: sve sam to ja ranije odlučio, odgovarao bi mi Ćor-Zuka.
Najposle, ja njemu kažem: rašta teglim kući Radosavljevoj.
— E, vala Milošu! reći će na to on: — ako ti je cura baš toliko omiljela, govoriću Milanu da ti je prosi!
Ali bejaše muka skloniti pokojnog mi brata da me ženi.
— Bog s tobom, pobratime, reče on Ćor-Zuki, kad mu prvi put pomenu: — što će beskućniku žena? Ta on još ni svoje kape nema na glavi?
Turčin, pri svem tom, navali, te brat, najposle, prista, isprosi Ljubicu, i oženi me njome“.
Ljubica, živeći, najpre, u kući svoga devera, radila je svaki posao koji rade žene na selu. Knez Mihailo, sin njezin, po njenom kazivanju, pričao mi je da je ona, ponekad, do svanuća, mesila po 12 proja, pekla ih i, posle, na obražici, nosila ih na njivu radinima!
I docnije, kad se Miloš, kućom, odvojio od brata Milana, Ljubica je radila sve poslove koje rade domaćice u imućnijim seoskim kućama.
Godine 1813, onih najnesrećnijih dana, kad se Miloš premišljao: kuda će ispred Turaka, rekao joj je on da je pošlje ili u Crnu Goru, ili u Nemačku, pa će se, posle, sam, odmetnuti u hajduke.
— Živa ne ću iz svoga zavičaja, odgovorila je Ljubica: — a mrtvu me mogu i psi izesti!
U početku 1815, Miloš je Ljubicu, s decom i majkom svojom, sklonio u manastir Nikolju, kao u mesto kom je vrlo teško pristupiti.
Tu je Ljubica zaklela momka Marka Štitarca da on — ako bi Turci i u Nikolju prodrli — nju, decu, i svekrvu njenu, pokolje pre nego bi pale Turcima u ropstvo!
I Štitarac bi, kakav je, tu zakletvu tačno održao!
U borbi na Ljubiću, jednoga dana, Miloš i drugi vođi uzmaknu pred velikom turskom silom, i povuku se čak kući Miloševoj, a baš u to doba bili su došli neki Levčani, te pričali kako se Srbi onamo junački biju.
— Eto vidite šta rade ljudi! rekla je Ljubica vođima s Ljubića: — A vi šta ste učinili? Kecelje ženske pašite, pa mi žene da idemo da se bijemo!
Sumnjajući da mlada i lepa sarajevka Petrija, koja je poslušavala u kući kneževoj, ima suviše veliko prijateljstvo s Knezom Milošem, Ljubica uzme s čivije Milošev pištolj i, rekavši:
— Pištolj je Milošev, a ruka je Ljubičina — omaške ne može biti, ubije svoju suparnicu na mesto.
Posle smrti Kineza Milana 1839, Kneginja Ljubica je išla u Carigrad, s mlađim sinom svojim, Knezom Mihailom.
Na kraju januara 1842, umrla je u Beogradu Gospođa Jelena Karađorđevica, venčana kuma Ljubičina; opevana je vrlo svečano, i, 31 januara, na saonicama, odnesena u Topolu da se sahrani.
Kneginja Ljubica je pokojnicu pratila čak do groba, i, tek o svršetku svega pogrebnoga običaja, vratila se u Beograd1.
Koliko srećne pouke sadrži samo ovaj jedan primer velike srpkinje, žene Miloševe?
Kad je buna Vučićeva primorala Kneza Mihaila da ide iz zemlje, Kneginja Ljubica bila je još u Beogradu; a docnije je i ona ostavila Srbiju, i otišla u Novi Sad, gde se je na skoro pobolela.
Godine 1843, maja 14, više od tuge i žalosti koja postiže njenu kuću, nego od starosti i bolesti, presvisla je ova retka žena. Sin njezin, Knez Mihailo, saranio ju je svečano u manastiru Krušedolu, u Sremu.
Kneginja Ljubica bila je srednjega rasta, lepa, snažna, radna, vrlo razumna, dobra, štedljiva, i pobožna žena. Kad je htela, divno je umela pokazati ko je i šta je; a umela je i ljubaznošću zadobijati. Govorila je lepo, lako, kratko, i ubedljivo.
Junaštvo je pokazivala u više prilika za vreme ratovanja. Za decom je svojom jako ginula, i toga radi se je nalazila gotovo uvek s njima.
Ova retka žena, možda i pravedno srdita na veću slobodu svoga muža u držanju bračnih dužnosti, nehotice je pomogla da se toliko potrese i, za duže vreme, iz Srbije ukloni porodica Obrenovića. Želeći videti svoga muža ograničena u životu privatnom, ona je snažno pomagala njegovim političkim protivnicima, koji su ga, najposle, i iz zemlje udaljili. A kad je opet htela njega vratiti u zemlju, slabila je vlast sinu, i tako, želeći vratiti u Srbiju „Starog Gospodara“, oblakšala je neprijateljima Kneza Mihaila da i „mladoga“ istisnu iz zemlje 1842.
Sve je ovo, pred svoju smrt, sama priznavala, i kajala se gorko.
Knez Mihailo, primivši od Turaka gradove, u Srbiji, 1867, poslao je u manastir Krušedol svoga nastojnika Antonija s nalogom: da odnese svetoj obitelji 60 dukata, i drugo što treba, da se na grobu njegove pokojne Nake učini pomen.
— Kad je radostan sin njen, rekao je Knez: — kad se veseli cela Srbija, neka se pomene i moja dobra Naka, Bog da je prosti!…
To je sve izvršeno.
Slika Kneginje Ljubice nalazi se u narodnom muzeju u Beogradu.
- Srpske Novine, br. 6, 1842. ↩︎