Pamučina Janićije

Pamučina Janićije, arhimandrit, rodio se u selu Zagradinju, u trebinjskom okrugu, u Hercegovini, 13 dekembra 1810, od oca Stevana i majke Sare.

Kršteno ime bilo mu je Boško, a ime Janićije dobio je zajedno s kaluđerskim činom.

Pamučina je počeo učiti u mestu svoga rođenja, gde je, iz početka, pisao po jasenovim korama i po kamenim pločama. Docnije je produžio učiti se u manastirima Dužima i u Zavali.

Godine 1829, zakaluđerio ga je hercegovački mitropolit Josif, rodom Grk, u manastiru Zavali.

Na skoro posle toga, Pamučina je dozvan u Mostar, gde je služio kao paroh do same svoje smrti.

U mostarskoj mitropoliji od grčkih đakona, protosinđela, i vladika, Pamučina je naučio grčki, te se je i tim jezikom vrlo korisno služio za svoje samoobrazovanje.

Osem toga, kako je u Mostaru parohiska kuća i škola do mitropolije, i kako su u mostarskoj školi učitelji bivali većinom Dalmatinci, koji su u Zadru svršili bogosloviju: to je Pamučina, žudan znanja, i u njih učio što se u manastirima njegovoga doba nije moglo naučiti. Na taj način, poznao se je s gramatikom, sa srpskom istorijom, geografijom, i računicom.

Kad mitropolit Josif bi odazvan u Carigrad, u Mostar za mitropolita dođe Bugarin Aksentije, koji je, docnije, otišao u Veles, a u Mostar se vratio Josif, koji Pamučinu proizvede za arhimandrita.

Od prirode darovit, a na poslu vredan i uredan, arhimandrit Pamučina ne samo da je učio sam sebe, nego je dospevao da korisno pouči i druge. Tako je zbirao narodne poslovice, priče, pesme, zagonetke, i opisivao običaje u Hercegovini. Ove svoje književne sastave, on je štampao u Srpskom Dalmatinskom Magazinu od godine 1846—1867.

Tih sastava i dostava ima vrlo mnogo, i vrlo su različne sadržine. Tako, na priliku, u Magazinu za 1849, str. 151, nalazimo „Satopokazatelj“, u kom je Pamučina obeležio daljinu od Mostara do svakog glavnijeg mesta u Hercegovini.

Pamučina je napisao: Život Ali-Paše Stočevića-Rizvanbegovića, gde je, u jedno, i istorija cele Hercegovine za doba Ali-Pašina.

Taj sastav, preveden na ruski jezik, štampan je 1873, u Spisima Aleksandra Giljferdinga (deo 3, str. 330—379).

Za svoje književno zasluge, Pamučina je imao od ruskoga cara orden Sv. Ane trećeg reda, od Sv. Sinoda zlatan krst o vratu, i od Turaka sultanski berat.

Posle smrti mitropolita Grigorija, Hercegovci su molili carigradsku patrijaršiju da Pamučinu postavi Hercegovini za mitropolita. Na tu molbu dođe naredba, po kojoj se uprava jeparhije predaje Pamučini, do postavljenja novoga mitropolita. Tu dužnost on je vršio pune četiri godine (1860—1864).

Nastajavanjem arhimandrita Pamučine, i jeromonaha Čokorila, podignute su crkve u Bijelom Polju (kod Mostara), u Čelebićima, u Županjcu (Duvnu), u Ljubuškom, i u Staroj Gabeli.

Janićije Pamučina preminuo je u Mostaru, 9 septembra 1870, i sahranjen je u porti mostarske crkve oltaru sa severne strane.

Pamučina je ostavio 800 dukata u državnoj ruskoj banci, u Petrogradu, naredivši da se interes od toga novca troši na potrebe srpske osnovne škole u Mostaru.

Pamučina je bio naravi tihe, a vesele; vrlo druževan i na oči lep čovek. O sebi je ostavio krasan spomen u svim mestima gde je boravio.

Najposle, nek se zna i ovo, umeo je tako lepo pisati minejskim slovima da su samo vešte oči mogle poznati da to što on napiše nije štampano!

Dopuna

O Janićiju Pamučini ima više u 33 broju Javora od 1892, u Trebeviću 1891; i u Bosanskoj vili 1892 br. 24.