Papazoglija, rodio se u selu Studenom Bučju, u Polomlju. Otac mu je bio sveštenik. S toga se i zove Papaz-Oglu (Popov sin = Popović).
Dopuna: Papazogliji bilo je kršteno ime Dragan.
Najpre je bio u krdžalijama; i s njima je došao u Srbiju; pa se je, posle, odvojio od njih, prišao Srbima i postao bimbaša u Crnoj Reci.
Papazoglija je često, po svojoj ranijoj navici, s jakom četom konjanika i pešaka, upadao duboko u tursku državu, te plenio bogate Turke i gubio nasilnike, gde je god za koga čuo.
Jednom, kad je bilo primirje, ne gledajući na zabranu, otišao je u Turke, i velike im štete počinio.
Turci su se, preko Rusa, žalili na to. I od Karađorđa je bila dana oštra zapovest, da se kazni svaki koji ode preko granice!
Papazoglija, ne slušajući te zapovesti, uzme 300 konjanika, i toliko pešaka, pa, s njima, prodre čak u Sofisko Polje. Tamo se proslavi porazivši na megdanu jednoga turskoga junaka, pa se, s velikim plenom, vrati u Crnu Reku, gde ga Džoda primi i počasti, pa noću, na spavanju, ubije sikirom!
Na to nedelo Milutinović ovako peva:
„Ljuto kune sva bugarska zemlja: Duše vam se za rebra pripekle, Božijega ne videle lica, Ne mogle se očistiti večno!… Rod vas kletvam’ pregruzio ljudski, Ustopce vam zajmi vraćali se, Odužit’ se nikada ne mogli, To l’ utešit’ nutrost plačnu igda! Od Polomlja, iz Studenobučja, Papazoglu, čudna junačinu, Tko, ubiti, pregori kurvarski“?!
Ispričavši, kako je Papazoglija išao u Sofisko Polje, šta je tamo radio, i kako se vratio u Crnu Reku, gde će, na veri, poginuti, Sima ovako nastavlja:
„Džoda kleti, te pogan poslednja, Krvnik braće i mrzitelj dobra, Podlizica i slabeži gnjavac, A pram vragu ni živ se ne kazav, Pobratio s’ licemerno š njime, Da ga tako tek prevari lašnje“!
Govori se da u tom krvnom delu ima masla i Veljkova i Dobrnjčeva.
Milutinović krivi njih obojicu, pa već Veljku veli da je odbrana Negotina smanjila greh, a drugi ga i u grob odneše. Svu tu Siminu pesmu treba pročitati. (Srbijanka 3, str. 88—97).