Parezan Dimitrije, rodio se u selu Brzanu, u nahiji kragujevačkoj, a starina mu je u selu Komadinama, u Starom Vlahu.
Parezan je, u početku rata 1804, bio prost vojnik, pod komandom lepeničkog kneza Đuke iz Jagnjila.
Docnije, pošto se je odlikovao u bojevima, postao je kapetan.
Godine 1809, u boju na Novom Pazaru, Parezan se je jako odlikovao, i dopao rana, ali se je odmah izvidao.
U Karađorđevom Protokolu, za 1812 i 1813, ima više od deset brojeva, koji sadrže Voždove zapovesti na Dimitrija Parezana, kapetana. Tako, na priliku, pod jednim brojem piše mu se:
Da donese iz Ćuprije u Topolu ratne stvari što su došle za Orurkom; u drugom: Da, što skorije, dođe s vojskom u Topolu; u trećem: Sve svoje tobdžije da pošlje u Topolu na poučenije; u četvrtom: Vojsku da egzercira, pa raspusti, kako bi bili sa svim gotovi na prvi poziv; u petom: Javlja mu se da je Janićije otišao na Drinu, itd.
Godine 1813, nalazeći se na Deligradu, i tu bijući se s Turcima, Parezan je, za jednu noć, načinio šanac na Mozgovu. Na taj šanac, u zoru, na Preobraženje (6 avgusta 1813), udare Turci strašnom silom. Srbi su se branili junački, ali brojna sila nadvali: Turci šanac osvoje, a dok su ga osvojili, palo je Srba blizu 2000 ljudi, kako uverava Anta Protić.
U tom boju slavno su pali komandanat Dimitrije Parezan; mladi kapetan iz Smedereva Kosta Tomić-Ljotić, i mnogi drugi.
Glavu Parezanovu Turci su odsekli od mrtva tela, i odneli, a telo su mu isekli sve na komadiće tako da on nije nigde ni saranjen, nego mu je leš tako razbacan koje kuda1.
Dimitrije Parezan bio je čovek visoka rasta, i vrlo ličan na oči. Večna slava, večna hvala, palima za otadžbinu!
Parezan Đorđe, mlađi brat Dimitrija Parezana, rodio se u Brzanu. Docnije se je odselio u selo Gorovič, kad Žabara.
Đorđa Parezana, kao kneza lepeničkoga, prvi put viđamo godine 1815 u Bagrdanu, gde je suzbio Pavla Cukića kad je ovaj, nezadovoljan što je Knez Miloš s Marašlijom uglavio mir, hteo da uđe u Lepenicu te tada ljude uzbuni na produženje rata s Turcima.
Posle toga, Parezan se javlja i u Beogradu kao knez, a u poslednje vreme (od 14 februara 1839, br. 410) kao član Saveta. Umro je 11 juna 1840, u selu Goroviči, kod svoje kuće, i ukopan je s leve strane crkve žabarske, koja je sad zatvorena.
Kad je Đorđe umro, sin njegov Marinko dao je hata popu Marku Jakovljeviću, te je za 40 dana svako jutro služio u crkvi službu, i činio na grobu pokojnikovu pomen po redu crkvenom!
- Na dan pre te krvave bitke, Parezan uzme svoga hata, i svoje najskupocenije kapetansko odelo, pa to preda mlađem bratu rekavši:
— Brate! vodi ovoga konja, i nosi ovo odelo kući! Ja dugo ne ću živeti. Noćas sam, u snu, gledao svoju glavu na tanjiru. Možda ću je još danas izgubiti, isto ti izmiči brže!
Tako je i bilo. ↩︎