Peketa (Petar) Ilić, rodio se u Užicu, 1787.
Najpre je bio momak u Kneza Miloša. Kao takav, Peketa je, s Nastasom Buljubašom, po zapovesti Kneza Miloša, ocepio Đorđu Protiću 50 batina!
Docnije, Peketa je služio, kao tatarin, u Kneza Miloša.
U toj službi jednom mu se je ovo dogodilo. Žurio je u Carigrad, noseći neka važna pisma od Kneza Miloša. Svim putem je častio surudžije da jure, i mezuldžijama je davao dobre napojnice da mu daju dobre konje. Tri dana, i tri noći, nije spavao. Poslednjeg dana, trčeći na konju, za dvojicom surušija, Peketa počne dremati, ali se je, ipak, na konju dobro držao. U jedan mah izvadi pištolj, i pusti na zemlju, pa nož, te i njega pusti, konj mu je, međutim, trčao bez prestanka; skine ćurče, i pusti niz konja na zemlju, otpaše pojas pa se — sav stropošta na put, zahrče, a konj ode dalje za surudžijama!
Kad se surdžije okrenu, i vide šta je, vrate se, probude Peketu, i iskupe mu stvari i oružje. On im tada kaže kako mu se je, u snu, učinilo da je doma, kraj svoje postelje, i da se je spremao da legne, pa se je za to raspasao i skinuo sa sebe oružje i odelo.
Toliko mu je već bio san odoleo!
Posle te službe, Peketa je postao starešina sreza požarevačkoga, a nosio je čin majorski.
Tada je već bio čovek poznat ne samo u svojemu srezu, nego i u susednim okruzima.
Godine 1840, kad se ono u Srbiji behu pobrkali odnošaji; kad su jedni bili za Kneza Mihaila; drugi protiv njega, a treći za „Staroga Gospodara“, Peketa, prvih dana meseca avgusta, digne narod iz nahije požarevačke i smederevske, pa, s čitavom vojskom, dođe k Beogradu, gde se je nalazio Knez Mihailo. Peketa se, sa tom svojom vojskom, ustavi kod Mokroga Luga.
Knez Mihailo, čuvši za tu samozvanu vojsku, uzme ono redovnih vojnika, što je imao, i izađe pred Peketu.
Najpre se sastanu izaslanici kneževi i Peketini i počnu pregovarati. A narod, koji je došao s Peketom, videći tu Kneza, ostavi svoga vođa, i pređe na stranu kneževu. Peketa tada ogleda da pobegne, ali bude uhvaćen, sa 23 druga svoja, i stavljen pod sud, kao buntovnik.
Sud ih je sve sudio; i osudio je Peketu da se, pred narodom, liši svojih činova, pa da se protera u Loznicu, na četiri godine, u lakom gvožđu na nogama. Drugi su svi osuđeni na manje kaštige.
Taj pokret je, posle, prozvan Peketina Buna, koju je, ispod ruke, udešavala Kneginja Ljubica, da bi povratila u Srbiju Kneza Miloša.
Peketa je umro u Loznici 1843; žena njegova Anđa prenela ga je u Požarevac, i sahranila ga u porti sa severne strane crkve.