Petrović Marko, rodio se u Negotinu, godine 1768.
Knjigu i zanat terziski naučio je u mestu svoga rođenja, pa je, posle, počeo trgovati.
Kao se Markov otac, Petar, prezivao Pisarević od starine, tako se je i Marko pisao Pisarević do 1828, a tada, kad su Rusi, vojujući protiv Turaka, dolazili u Negotin, Marko promeni prezime, i počne se zvati i pisati Petrović.
Marko je najpre bio uz krajinskoga kneza, Mišu Karapandžića, a kad ovaj, 1811, umre, i u Krajinu, na Mišino mesto, dođe Hajduk Veljko, Marko pređe k ovom novom vojvodi, i uz njega je ostao do propasti.
Marko se je osobito odlikovao u bojevima na Kladovu i na Malajnici.
Pored toga, bio je vrlo vešt i vrlo pouzdan sprovodnik hrane i municije iz Vlaške i od Vidina, preko Miroča za sredinu Srbije, Karađorđu, Milenku, i Dobrnjcu.
Posle Veljkove smrti, kad je Negotin ostavljen, ostavio ga je, s družinom, i Marko Petrović, i došao u Poreč više Milanovca, odakle se je prevezao na levu obalu Dunava. Tom prilikom, prevezao je i svoje dve lađe soli, koje je, posle, izvukao do Pančeva, te so prodao, da ima odašta živeti.
Pošto ga austriska vlast potisne s granice, Marko se nastani u nekom selu blizu Temišvara, i odande otpočne trgovati živom stokom.
Trgovao je do 1817, a tada mu umre ortak Nikolča Pavlović u Ršavi, kod koga mu zapadne preko 50 hiljada cvancika. Marko nastane te novce te izbavi, i odmah, 1818, pređe u Negotin, da stalno živi. Tu je, 1828, izabran za baškneza nahije krajinske, a godine 1833, kad je Krajina pridruživana k Srbiji, pomogao je svojski da se to pridruženje što pre izvrši.
Godine 1833, jula 11, Knez Miloš postavi Marka za kapetana krajinskog, a godine 1835, juna 29, da mu čin majorski po ondašnjem običaju.
Godine 1837, dekembra 14, odredio je Knez Miloš majoru Marku 600 talira plate na godinu; njegovu pisaru 200 talira, i na 4 momka po 60 talira.
Godine 1839, februara 25, Marko je postavljen za predsednika okružnom krajinskom sudu, u kom je zvanju ostao do smrti.
Marko Petrović bio je čovek veoma uvažen i poštovan u celoj Krajini.
G. Živko Davidović, koji je bio u Negotinu okružni načelnik u ono vreme kad je Marko bio predsednik suda, priča ovaj slučaj:
— Nijedan seljak, veli g. Davidović: — idući kapetanu ili načelniku, ne bi otišao ovima dokle, najpre, ne bi svratio Major-Marku, i naučio se od njega: šta da radi, i kako da govori pred ovim starešinama.
Jednom se Stevan Stevanović, popečitelj pravde, naljuti nešto na Marka Petrovića, i reče da će ga staviti u penziju.
Negotincima je to bilo vrlo krivo, a mislili su da je to izradio načelnik Davidović, da bi udaljio od sebe čoveka ovoliko uvažena. Za to stanu izjavljivati svoje nezadovoljstvo na ovaj osobiti način:
Do toga glasa o penziji, kad god načelnik ide čaršijom, Negotinci, sedeći po svojim dućanima, ustaju na noge, skidaju kape, i primaju mu Boga! A pošto se je čulo da će Major-Marko biti penzionovan, oni, čim osete da načelnik ide, brže se sklanjaju, svaki u svoju ardiju, božem radi posla, ostavljajući dućane puste.
To je trajalo nekoliko meseca. Davidović, osetivši zašto se to čini, i koliko može biti od štete za mnoge državne poslove i namere, umoli svoga popečitelja, Iliju Garašanina, te Major-Marko ostane i dalje u sudu.
Čim se ovo obazna u Negotinu, odmah se dućani okite svojim gazdama, koji opet radosno dočekuju načelnika i, još iz daleka, ustaju na noge da mu Boga prime!
S južne strane, stare negotinske crkve, ima lep grobni beleg od tuđinskoga mramora, i na njemu ovaj zapis:
„Major-Marko Petrović, biv. predsednik okružnog suda, ☦1855 godine.“
Spomenik ovaj podigao mu je blagodarni unuk Svetozar.
Hvala unuku koji se sećao dede, i doneo mu stenu, čak iz tuđe zemlje; ali bi mu još veća hvala bila da je zagledao bar u crkvene protokole umrlaca (br. 135, od godine 1854) te da vidi, da je njegov deda umro mnogo ranije nego što mu je on na krstu zapisao!
Major-Marko Petrović preminuo je 4 avgusta 1854 godine, u Negotinu.
Njega su, u Negotinu, u poslednje vreme, zvali više Major-Marko, nego Marko Petrović.