Petrović Miloje, rodio se u selu Trnavi, nahiji kragujevačkoj. Po mestu svoga rođenja, zvali su ga Miloje Trnavac, a nekad je zvan i Miloje Ostružničanin za to što je, izbačen iz narodnih poslova, neko vreme, živeo u selu Ostružnici, na Savi.
Do ustanka, Miloje je bio kalauz u svoga kuma Mladena Milovanovića. Kad je Mladen pristao uz ustanike, uveo je sa sobom i Miloja. Najpre je Miloje postao buljubaša, pa, posle, bimbaša nad bećarima. Godine 1806, u jurišu na Beograd, on je, sa svojim bećarima, udarao s južne strane, niza Savu, i među prvima prodrъo je na Savakapiju u varoš.
Pošto je Beograd osvojen, i pošto su se Mladen i Miloje u njemu namestili, onda su ta dva kuma već bila dva najbogatija čoveka u svoj Srbiji. Mladen i Miloje nisu se razdvajali jedan od drugoga, a i trebali su jedan drugome: Mladen Miloju kao glava Saveta, a Miloje Mladenu kao starešina bećara. Tako su njih dva pritisla najbolje kuće i dućane u Beogradu, i najlepše njive i livade oko Beograda. Upravo sav Beograd bio je njihov. Skele u Beogradu i Ostružnici bile su njihove; a i u svakoj većoj trgovini, ma čijoj, oni su morali biti ortaci.
S toga je buknula protiv njih mržnja i zavist ostalih starešina, osobito većih. Suvremenici vele da su ova dva čoveka, najviše kriva razdoru, neslozi, i svim velikim narodnim nesrećama za vremena Karađorđeva.
Godine 1809, kad je na Srbiju išla sva sila turska, Karađorđe, na preporuku Mladenovu, postavi Miloja za glavnog starešinu svoj onoj vojsci koja je išla na Niš.
Miloje, kao glavni starešina, došavši u Deligrad, pomakne vojsku bliže k Nišu, i ulogori se na selu Kamenici, poviše Niša. Do toga doba, tom je vojskom zapovedao Petar Dobrnjac, jedan od najstarijih i najzaslužnijih vojvoda. I dotle je Dobrnjac mrzio na Mladena i na Miloja, a sada, kad je video da mu Miloje dolazi za starešinu, mrzio ga je još više. Istina je Miloju od Karađorđa i saveta bilo zapoveđeno, da se slaže s Petrom, i za svašto da se s njime bratski dogovara; ali se oni, oba besna i silna, uzdajući se svaki u svoje prijatelje, ne slože nikako, pa ga njihova nesloga pređe i na druge starešine, te se načine dve stranke, kao dve neprijateljske vojske!
Jednoga dana, kad je Dobrnjac s konjanicima bio otišao ka Gurgusovcu u pomoć Veljku, udare Turci svom silom na resavski šanac na Čegru (ispod sela Kamenice), gde je bio Stevan Sinđelić. Vojnici iz drugih šančeva, gde je zapovedao Miloje, poviču da se ide Stevanu u pomoć; ali im Miloje ne dopusti. Tako Stevan propadne sa svim. Miloje, videći to, pobegne s vojskom ka Deligradu.
Ovo je ona golema nesreća na Kamenici koja se dogodila 19 maja 1809.
Za tu veliku nesreću, Miloje je, u jesen te godine, na skupštini u Hasanpašinoj Palanci, izbačen iz službe, a u zimu ga proteraju i iz Beograda, odredivši mu da sedi u Ostružnici, gde je imao lepe dvore.
Godine 1810, pogine u beogradskoj nahiji vojvoda Marko Katić, na svadbi. Čovek koji ga je ubio, jednako je govorio da ga je ubio nehotice, ali su drugi dokazivali da je njega na to nagovorio Miloje da bi se i u Šumadiji digla buna protiv Crnoga Đorđa, i da je Miloje, u to ime, i drugim ljudma davao baruta. Za to Miloje prebegne u Zemun, gde ga austrijanci uzmu pod stražu, i pošlju u Varadin.
Karađorđe navali iskati da mu se vrati Miloje, obričući dati za njega neke pustahije iz Nemačke. Austriska vlast pristane na to, i Miloja, preko Mitrovice, preda u Šabac Luci Lazareviću. Luka je već imao zapovest od Vožda: šta da radi. Kako mu predadu Miloja, on ga, 2 aprila 1810 pogubi1… I glava Milojeva, na jednom tanjiru, bude iznesena na jedan sto, pred beogradsku crkvu, beograđanima na ugled!
Miloje je bio srednjega rasta, crnomanjast i vrlo lep čovek; obraza je bio okruglih, a usta su mu sva pokrivali brci. Kad je poginuo, nije imao više od 40 godina. Prvih godina, možda je i bio neki junak, a posle se bio vrlo pogospodio, i tako poneo, da ni od starešina, osem Karađorđa i Mladena, a kamo li od prosta naroda, niko nije mogao s njime ljudski ni govoriti!…
- G. Aleksandar Lazarević priča kako je otac njegov, vojvoda Luka Lazarević, kazivao: da mu je Miloje obricao 70 hiljada dukata, da ga ne ubije!
— Kako smem da te ne ubijem, odgovorio je Luka: — kad mi se zapoveda da pošljem glavu tvoju, ili svoju:
— A ti me, bar, ubi na spavanju, kad ne znam!
— Na spavanju neću; ali odista ne ćeš znati kad ćeš poginuti.
I jednom, kad je polazio od Luke, s ručka, ubiju ga Lučini momci na stepenicama kad se nije nadao! ↩︎