Popović Aleksa, rodio se u selu Subjelu, u nahiji užičkoj.
Kad su Srbi, u leto 1805, očistili Karanovac od Turaka, dođe im glas, da je Porta odredila niškoga Afis-Pašu Beogradu za vezira, i zapovedila mu da odmah ide s vojskom da Beograd zauzme, i da Srbiju pokori i umiri.
Na takvu Portinu zapovest, Afis-Paša je odmah poslao svoga Omer-Agu u Užice za muselima, da i onamo kupi vojsku, i da bude gotov, čim se pozove, poći k Beogradu.
Razabravši za sve to, Srbi pohitaju da što pre urede stvar s Turcima užičanima. Za to Milan Obrenović, Jakov i Prota Nenadovići s vojskom i dva topa, koje su preko Maljena prevukli, pođu na Užice.
Na planini Crnokosi izađu pred njih izaslanici Turaka užičana da pregovaraju o miru. Dotle su užičani govorili da u Srba nema topova, a kad sada vide, i rukama opipaju, ne trešnjevake, nego prave topove od tuča, oni se zaplaču, i reknu;
— E, odista hoće da se mijenja carstvo!
Kad od mira ne bi ništa, užički se izaslanici vrate u Užice, a srpska vojska, za njima, dođe i opsedne ga sa svih strana.
Bili su ilinske vrućine, kuće u Užicu gotovo sve su pokrivene daskom, te tako, za malo vremena, od topovske vatre, planu kao barut, i varoš gotovo sva izgori, a turske žene i deca nagrnu gradu, pribiju se uza nj kao roj ka grani na kojoj hoće da se sabije. Tada izađu novi izaslanici k srpskim starešinama, i s njima ugovore mir ovako:
- Da užičani između sebe isteraju niškoga Omer-Agu, Begu Novljanina, Fočića Osman-Agu, i njihovu družinu;
- Da dadu 50.000 groša vojnoga nameta, i 80 hatova;
- Pa, posle toga, da sede mirno, i da rade svaki svoj posao.
Kad se ovako uredi, Turci, gosti užički, svi odu u Bosnu, a u Užicu ostanu samo mirni Turci užičani.
Tada je Aleksa Popović iz Subjela, koji je i dotle bio knez i vrlo uvažen u narodu čovek, postao vojvoda užički. Oglašeno je i Srbima i Turcima: da je svakom slobodno dolaziti u Užice na pazar, a za bezbednost i Srba i Turaka jamče srpske i turske starešine.
I tako je užički grad ostao u rukama turskim, a varoši u turskim i u srpskim.
Aleksa je bio starešina nad Srbima, a u svakom mešovitom poslu dogovarao se je s turskim starešinama.
Po naravi svojoj, ovaj je čovek bio miran, i odlikovao se je više kao sudija i upravnik, nego kao kakav borac i vojvoda.
Kad je, docnije, uređen upravni savet, Aleksa je došao u nj, kao predstavnik nahije užičke; vojskom pak užičkom komandovao je Milan Obrenović, a posle njega brat mu Miloš Teodorović Obrenović.
Nesrećne godine 1813, Aleksa Popović nije nikud bežao iz otadžbine, nego se predao Turcima, i ostao je opet kao neki starešina u narodu.
Godine 1815, Turci užičani, osetivši da se sprema ustanak u Šumadiji, dozovu u Užice: Kneza Aleksu, Kneza Vasilija, Mijaila Radovića, i Radovana Maslaća iz Papratne, i zadrže ih u gradu, kao taoce miru. Ali kako se je ustanak počeo širiti, naume ove knezove iseći. U oči dana kada su ih hteli pogubiti, dokaže im neki Turčin, koji je mnogo Aleksina hleba pojeo, šta ih sutra čeka. Te se oni, tu noć, navezavši pojas na pojas, spuste niz gradski zid onamo k Detinji. Tom prilikom Aleksa i Vasilije skrhaju se ljuto, te ne mognu ni s mesta odande. Sutra dan ih Turci tu nađu, i odseku glave obojici.
Tako je svršio svoj život knez Aleksa Popović iz Subjela.
Radović Mijailo pak, srećom ostavši zdrav, uzme Maslaća na krkače, i iznese na Zabučje1.
- Milutinovićeva Istorija, 284. ↩︎