Popović Vasa, rodio se u selu Beršiću, u nahiji rudničkoj, 1777 godine.
Priča se da je naučio pisati i čitati samoučki, idući za stokom, i pišući po onim belim pečurkama koje rastu po kladama!
Vasa je bio brat od ujaka Kneginji Ljubici, ženi Kneza Miloša.
Jedno što je rod Kneginji, koja ga je držala kao rođenoga brata, a drugo što je bio čovek vrlo razborit u savetu i vredan u radu, Knez Miloš ga je veoma pazio; vrlo često pripitivao, i vodio računa od onoga što mu „Knez Vasa“ kaže.
U hartijama se nalazi prvi pomen o Vasi Popoviću, kao o javnom radniku. 12 jula 1816, kad ga je Knez Miloš poslao „u nahiju užičku, u Rujno, da u selima od mukade popiše glave, da desetkuje žita, i, gde bude potrebno, koševe za hranu načini.“
Žureći ga da taj posao što pre svrši, Knez Miloš mu, 20 jula 1816, javlja i ovo:
„Jovana, u ime Boga, s Vujicom, u Stambol otpravit, da im Bog da sretni put!“
Ovo pismo adresovano mu je ovako:
„Gospodaru Vasiliju Popoviću, eminu rujanskomu i čemernomu, u Crnuću.“
Docnije, 9 juna 1819, Knez Miloš je postavio Vasu Popovića za glavnog kneza nahiji požeškoj.
15 februara 1821, javlja mu Knez Miloš za novine koje je dobio o buni eterista u Vlaškoj, pa, „posle pisma,“ dodaje ovo:
„Danas dobio sam ješče novina, koje nisu za javljanje: za to, kad sam najpre vreme dopusti, dođite ovamo!“
Kao glavni knez sve nahije požeške (čačanske), Vasa je sedeo u Čačku, a već pred svoju smrt. bio je i u Karanovcu načinio lepu kuću, koju je docnije država otkupila za dvor užičkom vladici Janićiju, kada je iz Šapca došao u Karanovac.
14 septembra 1823, br. 1753, Knez Miloš je prodao Knezu Vasi mukade nahije požeške za tri godine, svaku godinu po 10.000 groša!
8 marta 1831, piše mu Knez Miloš da sutra polazi preko Požarevca u Beograd. „Osobito namerenje pobuđuje me, veli Knez: — da preko Požarevca sada idem, što sam rešitelno za dobro našao da buduću rezidenciju u šancu, nedaleko od Kostoca, osnujem, i u tom smotrenju s mojom sadašnjom svitom rečeno mesto još (da) providim, koje mislim da ćete i vi za sposobno pripoznati za buduću rezidenciju našu.“
Ne zna se Vasin odgovor na to pismo; ali Knez Miloš, već 18 marta 1831, iz manastira Rakovice, piše Vasi ovo:
„Namerenje moje osnovati rezidenciju blizu Kostoca, osujećeno je, budući smo, po temeljnom rasuždeniju sviju opstojatelstva, ovo mesto za nesposobno našli. No pram toga sam se rešio, s brat-Jevremom koji se s Ljubicom mojom i decom… ovde pri meni nalazi, u Topčideru mesto promotriti za više rečeni predmet.“
Tek posle ovoga, ozidan je u Topčideru konak za Kneza Miloša, kasarna za vojsku, crkva, i kuća za mitropolita.
Godine 1831, za trajanja one bune koju Bošnjaci behu digli protiv Sultana, Knez Miloš je Vasi Popoviću, kao graničnom starešini, i kao svom čoveku, pisao nekad i po dva pisma na dan, tražeći od njega izveštaja o kretanju Bošnjaka, i dajući mu upute: kako da se prema njima vlada, i šta da im svetuje od strane Knez-Miloševe.
Jovan Gavrilović veli da je Vasa Popović bio tajni savetnik Kneza Miloša, i, toga radi, više je boravio u Kragujevcu kod Kneza Miloša, nego u Čačku, kod svoje kuće.
Vasa Popović je bio veliki prijatelj Vuku St. Karadžiću. I dok su se mnogi drugi, baš ljudi od pera, podmigivali hromu Jaraninu „što pribira slepačke pesme,“ Vasa je činio što je god mogao da mu taj rad olakša. On je doveo u Kragujevac starca Miliju Kolašinca, te je Vuk od njega prepisao nekolike pesme, među kojima je ona, onako divna, o Strahiniću Banu.
Kad je Vuk, jednom, bio u nemilosti kod Kneza, i kad niko iz kneževe svite nije smeo pomenuti Vukova imena: onda je Vasa Popović, videći Jovana Gavrilovića, pred Knezom, i svom njegovom okolinom, upitao:
— Boga ti, gospodine, da li poznaješ našega Vuka Karadžića?
— Poznajem ga dobro, odgovori Gavrilović.
— Je li zdravo, znaš li?
— Zdravo je i dobro!
Kad mu pišeš, vere ti, pozdravi ga ljubazno od Vase Popovića iz Beršića: on već zna od koga je.
Vasa Popović ženio se je dva puta. Njegova druga žena, Marta, u prvom domu, bila je za bratom onoga šabačkog vladike Melentija Nikšića, koji je ubijen 1816. Ona je Vasi donela silne novce, i vrlo mnogo raznih skupocenih stvari, nakita, i ukrasa. Ali je s njih živela vrlo ružno.
U zimu 1832, spremajući se na put u Beograd, Vasa, idući preko svoje avlije, slučajno zakači za uže, na kom su se sušile oprane košulje, te se ogrebe po nosu. Rana nije bila velika, ali je tek bila rana.
Polazeći, zaište od žene kakvu šamiju, da veže uši.
Marta, dajući mu šamiju, sama u sebi rekne:
— Na! Da Bog da ti mrtvu njome vilice vezali!
Vasa ode; u putu nazebe. i ona mu se ranica podljuti, pa čim dođe u Beograd, legne u postelju; naturi se na njega crveni vetar, od koga i umre 17 januara 1832!
I, priča se, onom istom šamijom odista su mu mrtvu vezali vilice!
Kneginja Ljubica opremi ga i ožali kao sestra brata rođena, a Marti je 19 januara pisala i svetovala je da se ne kida od žalosti, nego da gleda sebe i decu!
Knez Vasa je, najpre bio ukopan u porti beogradske crkve, a docnije, kosti su njegove prenesene u selo Breznu, i sahranjene kod crkva kojoj je on, za života, bio ktitor.
I danas, s desne strane oltara brezanske crkve, stoji uzidana nadgrobna ploča, na kojoj ovo piše:
„Vasiliju Popoviću, nahije požeške upravitelju, dražajšemu svom roditelju u Beršiću, nahie rudničke, rođenomu, poživivšemu 55 godina, 17 januara 1882, u Beogradu, umerešemu, za znak sinovne ljubavi i večnoga vospominanija postaviše ovaj spomenik 1833 godine blagodarni sinovi njegovi Stevan, Mijailo, i Ranko.“
Knez Vasa je bio čovek vrlo lep na oči; vredan, pametan, i neobično čuvaran.
Teško je verovati što se priča o njegovoj štedljivosti, ili, upravo, tvrdičenju.
Njegova žena Marta, posle njegove smrti, živeći u Karanovcu, pričala je g-đi Maci Cukićki, na priliku, ovo:
Da Knez Vasa nije hteo na svom mutvaku načiniti vrata, nego se u nj moralo ulaziti kroz jedan prozor!
On je metao beli luk u turšiju, pa je brojio: koliko glavičica metne, i, posle je tražio, da se na broj vade i troše!
Kuća mu sve prelivala od svakojakoga smoka, a žena mu se je, ležeći u postelji posle porođaja, žalila da je žudna pojesti smočan zalogaj!!!…
Knez Miloš je Knezu Vasi pisao vrlo mnogo pisama sa svim ozbiljnih, a pisao mu je dosta i šaljivih, kakva je mogao pisati zet šuraku!…