Popović Đorđe (Pop Đuka), rodio se oko 1770, u selu Riđici, u Bačkoj.
Ne zna se šta je učio, i gde se školovao, ali se zna da je bio čovek veoma učen, i besednik neobične rečitosti.
Godine 1815, napisao je „Put u Raj“, knjigu moralne sadržine, o poukama iz svetih otaca i starih filosofa.
Od manjih njegovih spisa, zna se za čestitku Mitropolitu Stratimiroviću (jamačno 1807), jer mu Dositije piše iz Beograda, 10 aprila 1808, „Blagodarim ti što si mi poslao tri egzemplara čestitanja i pohvale na tezoimeniti dan opštega roda našega oca, arhipastira, i velikoga blagodetelja, Stefana Stratimirovića“. A pismo svoje počinje ovim toplim rečma:
— Svjaščeniče Božji, muze pojezije ljubimoje čedo, dragi gospodine moj, Georgije Popoviću, zdrav mi budi!
Pop Đuka je bio na glasu kao odlični znalac jezika latinskoga, kojim je pozdravljao zemaljske velikodostojnike, kada je za to bila prilika i zgoda; a hvale ga i kao čoveka odvažna u nošenju svojega svešteničkoga čina i vršenju svoje dužnosti.
Preminuo je u Senti 1833, posle kratke bolesti.
Opština senćanska žalila je za Pop-Đukom kao za ocem, a Isidor Stojanović dao je toj žalosti glaska u Srpskom Letopisu ovim lepim rečima:
„Učasne druzi grudice bacaju. Tužne od srca reči se kidaju: „„Laka mu zemlja, večna pamet! Senta ga dobiti skoro ne će““!