Protić Đorđe, sin Jovana Protića, bivšega savetnika za požarevačku nahiju, rodio se je 1793, u Beloj Crkvi, kud su mu roditelji, iz Rama, bili prebegli, zbog ondašnjih ratnih prilika.
Školu je učio u Požarevcu, i u Beogradu; u Zemunu je učio grčki, a nemački je naučio samoučki. Pored toga, Protić je znao i turski govoriti.
Đorđe Protić je stupio u državnu službu 1819 i, kao pisar, poslan je, s narodnim poslanicima, u Carigrad, po narodnom poslu.
Po povratku iz Carigrada, bio je najpre pisar, pa sekretar, pa član i, najposle, predsednik u narodnom sudu, u Kragujevcu.
Tu je proveo kojekakvih 15 godina. Za to vreme, pored redovne službe, nekad je upravljao mukadama, i drugim državnim dobrima, a bivao je i član u raznim komisijama.
Protić se je oženio kćerju Petra Topalovića, kneza gružanskoga, velikoga prijatelja Knez-Miloševa.
Jednom dođe Topalović Knezu Milošu, i potuži mu se na Protića, zeta svoga, kazavši da je udarao na obraz svasti svojoj, mlađoj kćeri Topalovićevoj.
Knez Miloš plane na taku tužbu i, kako je sva vlast, u ono doba (1827), bila u njegovim rukama, odmah pošlje Peketu i Nastasa buljubašu, te dovedu Protića, pa ga povale i, ne gledajući na njegov činovnički karakter, ocepe mu 50 batina!
Ovo je bilo početak Protićevoj mržnji na Kneza, i dalo je povoda mnogim optužbama na Miloša u ono vreme i u Srbiji i na strani.
Pri svem tom, godine 1829, Miloš pošlje Đorđa Protića, s Avramom Petronijevićem, u Drinopolj, gde su komesarima koji su uglavljivali mir, predstavljali želje srpskoga naroda.
Pošto mir bude uglavljen, Protić i Petronijević odu u Carigrad, gde su nastajavali da se izvrši što je u Drinopoljskom miru ugovoreno za našu otadžbinu.
Po povratku iz Carigrada, Protić je opet bio član narodnog suda, do godine 1834.
Kivan na Kneza Miloša, Protić je u onoj kruševačkoj družini, koja je podstakla Miletinu Bunu, bio jedan od najvatrenijih Miloševih protivnika: on je, sa Stojanom Simićem, tražio da se Miloš zbaci, i sin njegov uzme za Kneza Srbiji!
Kad je ta buna stišana, i kad je Knez dao zemlji znameniti kratkošću veka svojega Sretenjski Ustav, Protić je postao član zemaljskoga saveta. A pošto je, malo docnije, taj ustav oboren, i Protićevo se savetništvo na taj način izlizalo, postavio ga je Knez Miloš za predsednika sudu okruga beogradskoga.
Tu se na Protića dignu ostale sudije: da je neku parnicu očevidno krivo presudio.
Knez Miloš odredi Miletu Radojkovića, Đorđa Parezana, i Lazu Zubana da izvide tužbu sudija protiv Protića.
Izvidevši stvar, komisija nađe da je Protić doista pogrešio.
Knez ga tada premesti u požarevački sud za predsednika. Protić ne htene ići u Požarevac, nego uteče u Zemun, razglasivši da beži od zla Miloševa.
Iz ovoga dragovoljnoga izgnanstva, vratio se je Protić tek posle dolaska u Srbiju Kneza Dolgorukoga, u oktobru 1837, i tada je postavljen bio za predsednika okružnoga suda u Šapcu.
Posle toga, došao je u Beograd za člana komisiji koja je spremala zakone za Srbiju.
A kad Avram Petronijević, s Jakovom Živanovićem i Jovančom Spasićem, ode u Carigrad radi ustava, Protića odazva Knez Miloš u Kragujevac, te je zastupao kneževa predstavnika u dužnosti.
Pošto je došao Ustav od 1838, Protić je, 14 februara 1839, postao popečitelj unutrašnjih poslova.
U ovom zvanju, Protić je dočekao ostavku Kneza Miloša, smrt Kneza Milana, i sklop namesništva koje je upravljalo zemljom do dolaska Kneza Mihaila.
Knez Mihailo, primivši vlast, postavio je, 15 Marta 1841, Protića za svojega predstavnika i popečitelja spoljnjih poslova.
Uza zvanje predstavničko, Protić je, po ondašnjem običaju, 28 juna 1841, dobio i čin Đeneral-Majora, ma da nije bio čovek vojni.
Na ovom mestu, Đorđe Protić je pokazao kakav je bio državnik: dok je bio van vlasti, napadao je na one koji su u vlasti; a kad je došao do vlasti, nije hteo da vidi one koji, ma po čem, nisu vlasnicima mili!
Evo pričice koja to osvetljava:
Vučić i Petronijević, koji su toliko godina bili Protićevi drugovi u opoziciji, ostavši bez službe i bez penzije, pri Knezu Mihailu, bili su došli u veliku oskudicu. Što su bili zaštedili, to se, malo po malo, trošilo, i već je došlo do kraja; nezadovoljnici sa svih strana sticali su se k njima, i tražili: ništa manje nego da ustanu na bunu! Oni na to ne hoćahu pristati, nego napišu „prošenije“, i odu da ga predadu Knezu, moleći za malo penzije!
Na dvorskoj kapiji, ustavi ih stražar, ne davši im da uđu u dvorsku avliju.
— Za što, molimo, ne daš da uđemo Gospodaru? pita Vučić.
— Tako mi je zapoveđeno, odgovara vojnik.
U taj mah, kad oni, džupreći na kaldrmi, pregovaraju sa stražarom, unutra pred dvorom, na stepenicama, pojavi se predstavnik Đoka Protić, i Vučić se obrati k njemu:
— Molimo, gospodine Protiću, je li ovo s tvojim znanjem: da nas ne puštaju ni u avliju dvorsku?
— S mojim, s mojim! odseče se srećni nosilac vlasti.
— A za što, molimo?
— Buntovnici nemaju ovde nikakva posla!
— Gospodine Protiću, nismo mi buntovnici: mi hoćemo da se molimo Gospodaru: da nam da hleba!
— Znam ja vas dobro, znam, reče Protić, i ode unutra…
— E, moj nesrećni Protiću, progovori tiho Vučić: — Ti baš kao da si se zakleo da me oteraš u buntovnike!
Još te noći, odveden je niz Dunav Vučićev lisak, a i sam Vučić, posle dužega dvoumljenja, otišao je da potraži u buni pomoći protiv obesne ministarske samovolje!…
S Metina Brda grunuli su buntovnički topovi. Drski pređe knežev predstavnik ne mogaše sada ni bune ustaviti, niti Kneza u zemlji održati!
Za Knezom Mihailom, ostavio je Srbiju i Protić, i otišao u Nemačku. Tamo je ostao dugo, pišući memoare, u kojima sebe marljivo pravda, a protivnike okrivljuje, ali tim čini malu uslugu istoriji, a politici nikakvu.
Protić se vratio u Srbiju, i dobio penziju, 1857.
Nije dugo gledao svoju otadžbinu, posle tako dugoga izgnanstva. Umro je 25 novembra 1857, i ukopan je kod Markove Crkve u Paliluli.
Za svojega bavljena na strani, Protić je preveo i štampao knjigu:
„Ustanak grčki od početka (1821), do bitke pod Navarinom (1827)“. Novi Sad, 1851.
U rukopisu je ostavio nekolike svoje beleške od male istoriske vrednosti. Te su beleške u arhivi Srpskog Učenog Društva pod brojevima: 733, 734, 747, 748, i 751.