Pucić Medo, knez od Zagorja, vlastelin dubrovački, vitez vojničko-suverenskog reda bolničara Sv. Jovana jerusalimskog, rodio se 12 marta (p. r. k.) 1821, u Dubrovniku.
Osnovnu školu svršio je u Dubrovniku; gimnaziju i filosofiju u Mlecima, a prava u Padovi.
Od godine 1844—1848 bio je kao komornik Hercega od Parme, Karla Ludovika, Burbona; docnije, od 1868 do 1872, bio je vaspitač Nj. Vel. Kralja Milana, u Beogradu.
O ovoj svojoj službi sam je za se jednom rekao:
— Ja sam počeo svoju karijeru kod najstarije dinastije u Jevropi, dinastije burbonske; a svršio sam je kod najmlađe, kod Obrenovićeve.
Pucić Medo pisao je u razne listove i časopise srpske i talijanske, a od samostalnih dela pominju se ovde:
- Povjesnica Dubrovnika (latinicom), u Zadru, 1856;
- Platunov put ili razgovor o ljubavi (prevod, latinicom), u Trstu, 1857;
- Spomenici srpski od 1395 do 1423; dve knjige: prva 1858, a druga 1862, obe u Beogradu;
- Cvijeta (latinicom), u Beču, 1864:
- Pjesme, potpuno izdanje, u Pančevu, 1879;
- Slava Sv. Đirilu i Metodiju, slovenskim apostolima, (latinicom), u Dubrovniku.
Medo Pucić je bio član Srpskog Učenog Društva; član je Rimske Akademije (Accademia des quiriti) i član Jugoslovenske Akademije nauka, u Zagrebu.
Nosio je jerusalimski krst, koji je dobio za starinu svojega plemena, i orden Sv. Ane drugog reda, koji mu je darovao ruski car Aleksandar Drugi.
Preminuo je u Dubrovniku od kaplje, 18/30, juna 1882.
Na glas o Medovoj smrti, Njegovo Veličanstvo Kralj Milan poslao je bratu pokojnikovu, Niku Velikomu, ovaj telegram:
„Zasluge za narodnu književnost kao i drag lični spomen na moga nekadašnjeg nastavnika, i pokojnog brata višega, kojega duboko žalim, vode me da vam izrazim svoje iskreno saučešće u žalosti koja je postigla vas smrću njegovom. Večna mu pamet, i laka zemlja rodnoga grada! — Milan“.