Radičević Branko, rodio se u Brodu, u Slavoniji, 15 marta 1824. Na krštenju mu nadenuše ime Aleksa, jer je, kao što se kaže, doneo sam sebi ime, rodivši se pred Svetog Aleksija, čoveka Božjega, koji pada 17 marta.
Svoje kršteno ime on je, docnije, preveo na srpski, i prozvao se Branko.
Otac Brankov bio je rodom iz Novoga Sada, a u Brodu je živeo za vreme, kao carinski činovnik.
Mati mu je bila iz Vukovara, iz kuće Mihailovića. Stevan Radičević, bivši 1842 popečitelj u Srbiji, stric je Branku Radičeviću.
Posle nekoga vremena, Brankov se otac premesti iz Broda u Zemun, gde je Branko učio osnovne škole od 1830—1835. Gimnaziju je svršio u Karlovcima, 1836—1841.
Godinu 1842-gu proveo je u Zemunu, kod kuće, zbog slaboga zdravlja svoga.
Državne i pravno nauke slušao je u Beču, od 1845—1848.
Godine 1848 i 1849 proveo je koje u Karlovcima, a koje u Zemunu, otkuda je prelazio i u Beograd.
Godine 1850, otišao je na lekarski fakultet bečkog sveučilišta, gde se učio do svoje smrti, koja ga ugrabi 18 juna 1853 u Beču.
Branko je najpre bio sahranjen u groblju Sv. Marka, u Beču. Na grobu mu je bio smeran spomenik s ovim zapisom:
„Mnogo teo, mnogo započeo. Čas umrli njega je pomeo“.
Ali poštovaocima miloga pojeta, nije bilo pravo da kosti njegove ostanu u tuđini. Za to pokrenu misao: da se prenesu i sahrane na mestu Stražilovu, više Karlovaca, koje je živu Branku toliko bilo milo i drago.
I odista, meseca jula, 1883, Brankove su kosti prenesene iz Beča, i sahranjene na bregu Stražilovu.
Nad njima se sada beli smeran spomenik, koji se vidi iz daleka, ali koji pominju Srbi još iz daljih i najdaljih mesta i krajeva.
Prenos Brankovih kostiju bio je događaj za sve srpske krajeve. Na toj svetkovini sastali su se Srbi gotovo iz svih pokrajina svojih.
Branko je bio nešto viši od srednjih ljudi, tela razmerna, vitka, ali snažna; nosio je dugu kosu, koju je začešljavao na trag; oči su mu bile neobično sjajne, trepavice mrke a uzvijene; nausnica je bio tankih a brade još gole.
Nosio se uvek čisto, ukusno.
Od Branka imamo tri knjige pesama. Prve dve štampao je sam u Beču, godine 1847, i godine 1851, a treću — kao njegovo posmrče — štampao je njegov otac, u Temišvaru, 1862.
Pesme u prvoj knjizi pisane su istočnim govorom, a one u drugoj knjizi neke su pisane govorom istočnim a neke južnim; u prvoj knjizi ima i po koji mestimični izgovor, a druga je već na visini književnoga jezika za sve Srbe.
Prvu je knjigu pesnik namenio Srpskoj Omladini, a drugu Knezu Mihailu M. Obrenoviću, dobrotvoru svome.
Kad se javila prva knjiga Brankovih pesama, B. Daničić je rekao ovo:
„Ja mislim da do danas još nije ni jedan učeni Srbin ovako pjevao, kao ovaj Radičević, a on pjeva onako kako treba Srbin književnik da pjeva“.
Branko je lirski pesnik, ali mu je i epska pesma lepa. On je pevao malo. Tek to malo učinilo je u Srba mnogo. Učinilo je čitav prevrat u pevanju i u milošti sproću pevanja.
Branko je, svojim pesmama, uverio i one koji nisu hteli verovati, da nema sile koja se može meriti sa silom narodnoga duha. Zapevavši pesmu narodnim dahom, i obukavši je u bajni jezik narodni — Branko je izišao kao pobedilac.
Neka drugi pevaju i više i bolje, ima Branko čime ostati im ugled doveka.
Ono što je u Branka novo, obelodanio je on sam u pesmi vladici Petru Njegušu:
Oj vladiko. Crnoj Gori glavo. Diko naša, naša velja slavo! Eto tebe jedne knjige bele Čeda mila moje krvi vrele: Krvca vrela, a čedo nestašno… Oh, oprosti, ako s prava puta Kad ikada mlađano zaluta… Bolje čedo i pređavolasto Nego bogaljče i slepo i kljasto: Da uz tuđi korak naramljuje Da ga tuđa ruka zaranjuje“…
Evo još nekolikih vrsta iz pesama koje će trajati do veka:
„Gusle moje, ovamote malo! Amo i ti, tanano gudalo, Da prevučem, da malo zagudim: Da mi srcu odlane u grudim’. Ta puno je i prepuno sreće, Čudo divno, što ne pukne veće!
Zoro bela, sunce ogrejano. Lisna goro, polje obasjano, Cveće milo, roso, bistro vrelo. Pa ti jošte, čedo moje belo — Ko da gledne čarne oči tvoje, Pa u srcu da mu ne zapoje?
Ao svete, mio i premio, Krasno li te višnji udesio, Samo, samo, još da mreti nije: Al’ već neka, kad inako nije; Danas sutra čas će udariti, Jarko sunce mene zakloniti, Iz ruku mi jasne gusle trgnut’ Moje telo pod zemljicu vrgnut’; Al’ što pevah ne će propanuti, Nakon mene hoće ostanuti: Dok se poje, dok se vince pije, Dok se kolo oko svirca vije, Dokle srce za srcem uzdiše, — E pa dotle, a kuda će više!?
„O pesme moje, jadna siročadi, Deco mila mojih leta mladih; Tedoh dugu da sa neba svučem, Dugom šarnom da sve vas obučem, Da nakitim sjajnijem zvezdama, Da obasjam sunčanim lučama. Duga bila, pa se izgubila, Zvezde sjale pa su i presjale: A sunašce ono ogrejalo, I ono je sa neba mi palo. Sve nestade što vam dati spravljah, U raljama otac nas ostavlja“!…