Radičević Stevan, rodio se u Novom Sadu, i školovao se u mestu svojega rođenja. Velikih škola nije i učio, nego je rano stupio u službu u magistratu, gde je služio dugo, i izvežbao se u svim poslovima vrlo dobro.
U Srbiju je prešao posle 1830, jer je te godine još bio diurnista u Zemunu. Službu je, u Srbiji, počeo u Kragujevcu, gde je bio pisar, pa sekretar u narodnom sudu, i u kancelariji Kneza Miloša.
Godine 1835, posle sretenjskoga ustava, Radičević je postao „sekretar saveta, i najmlađi savetnik“; a godine 1839 marta 15 postavljen je za načelnika odeljenja u popečiteljstvu unutrašnjih poslova.
Godine 1840 juna 14, postao je popečitelj pravde i prosvete.
Godine 1841 juna 8, dobio je čin pukovnika, po ondašnjem običaju, i ako nije bio čovek vojni!…
Kad je, 7 novembra 1841, uređeno Društvo Srpske Slovesnosti, Radičević je, po samom tom zakonu, kao popečitalj prosvete, bio predsednik tome društvu.
Knez Mihailo, u jednom svom pismu, kaže mu da i nije po zakonu došao na to mesto, on bi ga, kao najdostojnijega, postavio za predsednika tome naučnom skupu1.
Kao popečitelj pravde, Radičević je nastajavao da pismena strana sudskih presuda, rešenja, i drugih aktova, ima onaj oblik koji je bio usvojen u njegovoj postojbini, gde se on vaspitavao. Presude s oblikom koji je propisao Radičević zadržale su se u našim sudovima čak do našega usmenoga postupka sudskog.
Posle Vučićeve bune 1842, Radičević je, s Knezom Mihailom, otišao iz Srbije, i živeo je u Austrougarskoj do godine 1859, a tada se vratio u Srbiju, i živeo je u Beogradu, gde je i umro 27 februara 1871 godine.
Radičević je bio vrelo svakojakih projekata i zakonskih, i financiskih, i ekonomnih, i Bog te pita kakvih. Dok je živeo U Srbiji, otpočinjao je mnoge radnje od kojih mu ni jedna nije donela koristi, a svaka mu je odnela vrlo mnogo novaca! I danas, ni obali dunavskoj, u Gučevu, na Juhoru, i na Miroču, možete naći kazana koje su ostavili Radičevićevi pepeljari, to jest, oni koji su, po njegovoj želji, žegli potašu u tim šumama.
u Petrovu selu, na Miroču, jedan takav kazan seljaci su obesili kao zvono, te njime sazivaju selo na skupove.
Baveći se van Srbije, Radičević je, 1849, napisao i štampao knjigu:
Projekt ustava za vojvodinu srpsku, u Zemunu, 1849, 8-na, 463 strane.
- Srpske Novine 1842, br. 25 str. 194. ↩︎