Radojičić Grigorije, arhimandrit manastira Blagoveštenja, u Rudniku, rodio se je u Hercegovini.
Knjigu je učio, i pokaluđerio se u manastiru Studenici.
u Blagoveštenje je došao 1793 godine. Evo kako sam o tome piše:
Znati se, kako ja, arhimandrit Grigorije, i dva moja učenika, jeromonah Joakim i jeromonah Partenije, dođosmo u manastir Blagoveštenje, i tu nađosmo manastir zapušten, od ratova i od mnoga zuluma poharan, a imjenije odneseno: nemaše ništa, samo starinske knjige i zemlja manastirska što stoji. I mi, po zakonu hrišćanskomu, namestismo se tu, i preduzesmo, s narodom, podizati manastir, i pribavljati što je potrebno za službu manastirsku; i nabavismo odežde za crkvu, i druge potrebnosti, posuđe sve smo pribavili, i preduzesmo raditi, bašte zagrađivati, i proče domostroiteljstvo starati se, i, po ustavu svetih otaca, i našemu zakonu, pravilo crkovno sovršavati i bogomoljstvije naroda radi hrišćanskoga, kao što su nam sveti oci predali da se imamo starati dan i noć. Po tom smo, s narodom, imali razgovor radi državne zemlje manastirske, da izvidimo i opštenarodski da potvrdimo, i da se zna na čisto: dokle je manastirska zemlja, poradi prepitanija sveštenicima koji budu u manastiru živeti, i za narod hrišćanski pravilo crkovno držati i sovršavati. Mi opštenarodski s izabranim kmetovima, s velikim knezom od sve nahije dogovorom rekosmo da osinorimo. I nađoše se stari ljudi, i kmetovi, koji znadoše za manastirsku zemlju, i tako smo onda opštenarodski, s velikim knezom, pozvali kadiju i muselima iz Rudnika, i svi skupa pošli smo upravo zemlju sinoriti 1793, oktovrija 4 dana.
Preduzesmo put s planine od Javora, putem idući pravo niz brdo, sve idući povrh Garevice, do bušinačke zemlje, pa od Bukve pravo tako idući, pokraj izvora, stranom do zemlje stragaračke, idući na staro gumno manastirsko. I tu metnuše kamen do šume stragaračke, pak pravo niz veliku kosu idući niz brdo, i ispod manastirske bašte, i tu, iznad puta, metnuše kamen, turiše belegu da se zna. I od kamena stranom uz brdo idući, gde se sastaju putovi od Blaznave i Stragara do blaznavačke zemlje. I otuda pravo uz planinu putem sve kosom idući do na sinor Stari Javor (četiri stuba iz jednog debla), do zemlje jarmenovačke, i otuda idući putem, sve planinom, te na livade manastirske, od starine poznate kaluđerske livade, sve putem idući na Javor. I svršismo sinor ispravno do rudničke zemlje. Tu već svršismo, i sa skupštinom odmorak učinismo. Tu smo vatru naložili, i kadija i muselim, po adetu turskom, piše kavu, mi opštenarodski častismo se i napismo se malo, po običaju srpskome, i sotim sinor sovršismo…
Ovo je pismo, docnije, potvrdio Knez Miloš (31 januara 1837, br. 343) u Kragujevcu.
Godine 1796, marta 25, na Blagovesti, kad je veliki sabor kod ovoga manastira, došao je crkvi Đorđe Petrović iz Topole (Karađorđe), i doneo 200 oka hleba, 200 oka rakije, i 200 oka vina: manastiru je pisao vola, a Arhimandritu Grigoriju dao 5 dukata, moleći: da mu, s narodom, oprosti što je oca svoga ubio!
Arhimandrit Grigorije izgovorio je pred narodom u crkvi oproštajnu molitvu, a narod je, posle toga, povikao:
— Amin, amin, amin! I neka mu Bog prosti!1
Po svršetku službe, Đorđe je pred crkvom dao daću za dušu ocu svojemu.
Iza toga, Grigorije je prebivao neprekidno u Blagoveštenju manastiru.
Godine 1813, nije begao nikud, nego je sačekao Turke, koji ga nisu ništa uznemirivali.
Godine 1814, u proleće, kad je zlo tursko već bilo došlo na vršak, nekolike bivše narodne starešine, želeći potražiti svojemu narodu ma gde pomoći, skupe se u manastir Blagoveštenje, kod starog i vernoga prijatelja Arhimandrita Grigorija Radojičića te, 21 aprila, napišu molbenicu na ruskoga cara Aleksandra Prvog, da bi se zauzeo kod porte za srpski narod.
Na tu molbenicu potpišu se onde u manastiru Blagoveštenju: Arhimandrit Grigorije Radojičić, Miloš Obrenović, biv. vojvoda rudnički, i Pop Filip Petrović, biv. studen. vojvoda.
Posle se ova molbenica pošlje u Nemačku, te je potpišu još:
Prota Mateja Nenadović, Petar Moler, Stojan Čupić, i Maksim Krstić2.
Jedno jutro 1816, kad je Arhimandrit Grigorije bio pošao u crkvu na jutrenju, pukne iz mraka puška, i on padne mrtav.
Posle su ga sahranili pored crkve, i na grob mu stavili ploču sa zapisom. Danas te ploče nema! Misli se da je, 1856, kad su građene ćelije, uzidana u te ćelije!
Opet novo svedočanstvo divljaštva onde gde treba da je vrelo pitomine i poštovanja starine!
U manastiru, u čitulji, koja je pisana 16 dekembra 1855, stoji da je ovaj Grigorije rodom iz Hercegovine, a pominje se i selo Blaznava i rod nekih Ristića!?
Tačno se, dakle, ne može još da zna: gde je upravo rođen, dokle se ne bi što više našlo. Ovde treba pomenuti da se ovaj duhovnik čas piše „Studeničanin,“ a čas opet „Radojičić,“ kao da su dva lica a ne jedno. Među tim zna se da se on mogao zvati Studeničanin samo po tome što je u Studenici postrižen i zakaluđeren. U kaluđera to biva često.
Marljivo proučenje na samom mestu, može biti da bi osvetlilo i ovo zasad još tamno pitanje…