Bojinović Todor rodio se u Gornjem Dobriću, u Jadru. Za nemačkoga rata, 1788, bio je u Loznici mali buljubaša nad dragovoljcima, i, s Nemcima, čuvao je Drinu od Turaka. Kad se Nemci vrate, on se ne smedne odmah predati Turcima, nego se odmetne u hajduke, pa se preda tek pošto se sa svim umiri. Od toga doba živeo je mirno kod svoje kuće, kao i drugi seljaci.
Godine 1804 postavi ga Ćurčija kao buljubašu nad desnom stranom Jadra, i pošalje ga na Lešnicu, te pretera Turke preko Drine, i ulogori se u Ranitovači. Tu je mudro uređivao, i, kad Turci udare, hrabro se borio, ali je mnoštvu turske vojske, najposle, morao ustupiti.
Pošto Ćurčija, te jeseni, pogine, on ostane u Jadru najznatniji čovek od vojničkoga reda, i dok je god Mehmed-Kapetan držao srpsku vojsku u Loznici, on je bio prvi; a kad se Jadar, posle toga, odvoji od beogradskoga pašaluka, i preda Turcima, on ostane kod svoje kuće, kao i pre što je bio. Kad Turci, u proleće 1806, udare na nahiju šabačku, on ne mogne srcu odoleti, nego, s nekoliko momaka, otide preko Cera, i stane se biti s Turcima.
Njegova kuća i žena bila je u Jadru; za to mu stanu neki ovamo u Pocerini govoriti: da nije došao da se bije, nego da su ga Turci poslali da špijuni. Kad to Todor čuje, on se zarekne da će, u prvom boju, ili poginuti, ili Turčina živa uhvatiti, i pokazati im zašto je došao! I tako, u prvom boju, potegne iz puške te ubije jednog Turčina, a drugi Turčin, videći da je on izbacio pušku, učini juriš da mu odseče glavu, a on raspali puškom kijački po glavi, onesvesti ga malo, i obori na zemlju, pa pritisne da ga veže: nu dok on ovoga sveže, drugi potegne iz puške te ga rani u kuk. I tako njegovi momci dovedu pred Jakova i njega ranjena, i Turčina vezana. Posle se izleči u manastiru Radovašnici, ali ostane malko hrom, i tane mu ne izvade iz kuka.
Kad Jakov, 1807 godine, dođe te opet pobuni Jadar i Rađevinu, on postavi u Jadru vojvodom Antonija Bogićevića, i ispostavlja nekoliko buljugbaša, Bojinović, pored sviju svojih zasluga i junaštva ostane onako, i, sam od svoje volje skupi nekoliko momaka, te stane iznad Lešnice opet čuvati stražu od Turaka. Jakov se istina docnije kajao što je Vojinovića ostavio bez ništa, ali to ostane tako.
Godine 1808 podbune Bojinovića njegovi momci i prijatelji da traži da mu se da desna strana Jadra, da bude nad njom dar buljugbaša (pod Antonijem). I tako on, s vernim drugom svojim Gavrilom Caklenom, iz Begove Lešnice, dođe u Beograd (u jesen 1808) da to traži; i budući je Antonije, kao vojvoda i bogat čovek, imao svuda više prijatelja nego on, to Sovet okrivi i njega i Caklena, i pođu da ih obojicu (kao nemirne ljude koji se protive postavljenoj uredbi) zatvore u kulu; a oni, doznavši to, pobegnu te se sakriju u nekakvu trgovačku lađu, i po tom uteku pešice u nahiju šabačku, a konji, sa svim prtljagom, ostanu im u Beogradu, te tu i propadnu.
Posle toga, godine 1809, Caklen pređe preko Drine na vojsku, i tamo pogine; a Bojinović, ne smejući od Antonija ići u Jadar na svoju baštinu, ostane u nahiji šabačkoj, u selu Dobriću, i stane opet, onako hrom i star (već preko 50 godina), na novo krčiti, orati, i kopati, te se hraniti sa ženom i decom.
Tako je tu živeo do godine 1813. A kad, te godine, Turci ovladaju Srbijom, on se vrati u Jadar, a Turci ga uhvate i odvedu u Zvornik te obese!
Bojinović je bio čovek krupan, suvih dugačkih obraza, s ispalim jagodicama, golema pokučasta nosa, povelikih i debelih brkova, a strašnog, junačkog pogleda. Bio je ne samo hrabar junak nego i mudar upravnik, — koji je svakad držao tvrd zait u svojoj vojsci; sve je težio na nemačke uredbe, što je, uz rat, video u Nemaca1.
- Vuk, u Danici za 1829, str. 16 do 20. ↩︎