Radonjić Miljko, rodio se u nahiji rudničkoj, ne zna se u kom selu, ni koje godine.
Još kao dete, prešao je u Nemačku (po svoj prilici posle Kočine krajine), i onamo je svršio škole.
Kad su Srbi ustali na Turke, vratio se je u otadžbinu, i bio je, najpre, profesor u velikoj školi u Beogradu iza Jugovića,
Milutinović ga naziva: „Srodoljupcem i majčinim mlekom“, tako je bio čovek dobre i pogodne naravi.
S katedre, iz velike škole, Radonjić je uzet u savet; a posle je dobio upravu ministarstva spoljnih poslova.
Godine 1812, baš u oči Božića, izbačen je iz službe, zajedno s Jugovićem i Mihailom Grujovićem, po nekim pletkama. Onda se je govorilo da njih gone kao ljude koji nisu bili veliki prijatelji Rusima. Nu koliko je u tom istine, ne može se još sada tačno znati, dokle se dokumenti svi ne bi obelodanili.
Posle propasti Srbije, 1813, Radonjić je otišao u Trst, i onamo postao učitelj srpske dece. Poznati Dositijev prijatelj, Drago Todorović, trstanski trgovac, dao mu je svoju kćer za ženu.
Godine 1823, Miljko je još bio u Trstu, i od narodnih pesama koje je onda štampao Vuk Stef. Karadžić, Miljko je uzeo osam knjiga.
Posle nekoga vremena, Radonjić ostavi i školu i Trst, pa pređe u Vlašku, i nastani se u Brailu, gde je živeo i trgovao, pa, kako čujem, i preminuo, godine 1837.
Misli se da je Miljko Radonjić pisao onu knjižicu koja se zove: „Serbije plačevnoje paki poraboščenije“.
Slava tihu, vrednu sinu majke Šumadije!