Rašković Maksim, knez starovlaški, rodio se u selu Štitkovu, u Starom Vlahu.
Kad je srpski ustanak (od 1804 godine) počeo hvatati Dragačevo i Rujno, Turci, bojeći se da i Stari Vlah ne pristane uz ustanike, dozovu Kneza Maksima, i još osamnaest najodabranijih Srba, pa ih bace u tamnicu, okovanih i nogu i ruku.
Dok su Turci, posle toga, među sobom većali: kakom smrću da pomore ove sužnje, te time da zaplaše okolne Srbe, da se ne bi bunili, Knezu Maksimu posluži sreća te jedne noći, iz tamnice izmakne, izbavivši i sve drugove svoje; pa zapali pravce k Milanu Obrenoviću, vojvodi srpskom.
Od toga doba, junački se je bio s Turcima, gde god se je sreo s njima.
Između Kneza Maksima i nekih Turaka Belobrkovića, bila je neka stara omraza: Raškovići i Belobrkovići radili su o glavi jedni drugima. Maksim, stavši među ustanike, vrebao je Belobrke i ubijao jednoga po jednoga.
Knez Maksim se je tako odlikovao svud u bojevima da je, kroz kratko vreme, postao vojvoda u Starom Vlahu. Mora biti da je bio čovek vrlo opore naravi, jer se je s Hadži-Prodanom Gligorijevićem, drugim vojvodom starovlaškim, toliko gložio, da mu je Karađorđe najposle pisao: da se s Hadžijom smiri ma da bi mu i pet sela bio uzeo!
Godine 1812, za trajanja nekog primirja, Rašković se sukobi s poslednjim Belobrkovićem, krvnikom svojim, i, posle velike muke i grdnih svojih rana, ubije ga.
Sad je ugasio tu krvničku kuću.
Ali se to uzme kao gaženje primirja, i Knez-Maksima pozovu na odgovor u Beograd, gde ga okuju i bace u tamnicu u beogradskom gradu. Porodicu njegovu pak dignu iz Staroga Vlaha, i presele je u selo Ripanj u okrugu beogradskom.
Milutinović, koji je gledao Kneza Maksima kad je, onako pod grdnim ranama, saslušavan i osuđen u savetu, ustao je da ga brani i proslavi u pesmi Divotniku1. I on tvrdi da je Raškovića gonio Mladen što se je bojao da starinom svoje loze ne baci u prisenak Karađorđa?!
Prota Nenadović, naprotiv, uverava da je Knez Maksim za tvoren i okovan samo „radi politike“, da se pokaže pred Turcima i Rusima, da Srbi drže ugovor o primirju, i da kaštiguju one koji ga gaze.
I odista je Rašković naskoro pušten iz tamnice, i otišao na svoje vojvodstvo.
Godine 1813, bio je prebegao u Nemačku, ne smejući čekati Turke; a kad su se Srbi na novo digli 1815, i kad su na Boleču bili načinili šanac, da preseku put Turcima između Beograda i Smedereva, onda je Knez Maksim prešao s nekoliko druga iz Pančeva, došao među ustanike, i stao se biti s Turcima, kao i pre što je radio.
Godine 1817, Rašković je bio carinar na Ramu.
Šta je dalje s njim bilo, nisam mogao doznati, ma da sam se obraćao i njegovim najbližim potomcima za koje sam doznao.
- Srbijanka 3, str. 1. ↩︎