Dobrnjac Petar (Todorović) rodio se u selu Dobrnju, u nahiji požarevačkoj, godine 1771. Od mesta u kome se je rodio, prozvan je Dobrnjac.
U mladosti je, neko vreme, hajdukovao, a posle je trgovao živim malom i drugom sitnicom.
Godine 1804, čim se čulo za ustanak, Dobrnjac je okrenud Moravu za sobom, i bio je buljubaša pod komandom Milenkovom, imajući pod sobom manje starešine: Momira, iz Lučice; Paulja, iz Gornje Mlave; i Iliju Stošića, iz Homolja.
Godine 1805, na Ivankovcu, protiv AFis-Paše Niškog, bio je Dobrnjac zajedno s Milenkom, i proslavio se tako da ga je Sovet, ni kraju te godine, zvao bimbašom, i vojvodom.
Godine 1806, braneći Deligrad od skadarskoga Ibrahim-Paše, stao je u red prvih starešina u Srbiji. Tada su žene u Beogradu pevale:
„Gospodar Petar na carevu drumu:
On mi čeka sedam paša vojske,
I osmoga careva vezira!“
Godine 1807, Dobrnjac se je odlikovao u boju na Malajnici.
U to doba, Dobrnjcu je bilo glavno mesto Deligrad, gde je suzbijao silu tursku koja je, niz Moravu, nadirala u Srbiju. I svo je bilo dobro i slavno, dok je Petar komandovao Deligradom i onim krajem.
Ali, u početku 1809, dođe u Deligrad za komandanta Miloje Petrović Trnavac, i Dobrnjac je tada morao slušati Milojeve zapovesti. To Petra toliko ogorči da je, posle, radio bez volje, što je god radio.
Godine 1810, Dobrnjac se je odlikovao u osvajanju Kladova, u kom mestu, pošto je osvojeno od Turaka, ostao je kao starešina.
Dizdar Fetislamski, izlazeći iz grada, poljubio je prag na vratima gradskim, i predao ključeve od grada rekavši:
— Halal olsun!
Godine 1811, o malom Božiću, ne hoteći primiti uredbu koju su smislili Mladen i Karađorđe, Dobrnjac je, zajedno s Milenkom, proteran iz Srbije, i otišao je u Rusiju, gde je dobio od Cara 300 dukata penzije na godinu, pa je, uz to, trgovao zakupljujući spahiska imanja. I tako je živeo vrlo lepo.
Kad je Srbija propala 1813, i kad su se, docnije, oni koji su Dobrnjca prognali iz otadžbine, sami videli u tuđini, kao prognanici, onda su se neki, kad i kad, viđali s njime.
Kad su Srbi, 1815, na novo ustali na Turke, onda se Knez Miloš, nekolikim pismima, obraćao Dobrnjcu, i molio ga da se zauzme onamo u Rusa za kakvu god pomoć i olakšicu Srbiji. Kad je pak doznao da su se Petar i Milenko umešali u vlašku bunu, 1821, onda im je pisao da bune ne prenose u Srbiju, i da i sami ovamo ne dolaze!
Dobrnjac je, u poslednje vreme, boravio u Jašu. Jednom, na Petrov Dan, među drugim gostima, dođe i Jevrem Nenadović, da mu čestita imeni dan. Tom prilikom, Dobrnjac prekori Jevrema za nekakvu nepravdu u podeli one pomoći koju je Rusija davala srpskim beguncima, i za veliko hvalisanje sebe i svojih zasluga. Jevrem se stane braniti; vele, reč na reč, dođe do toga da se oni svade, i domaćin gosta istera iz svoje kuće, izruživši ga kao nikakva čoveka.
Ovo priča kći Dobrnjčeva, g-đa Ljubinka, koja još živi u Beogradu.
Prema ovome, valja ceniti ono što je Jevrem Nenadović pričao za propast na Kamenici 1809, u Glasniku 3, str. 154.
Dobrnjac je imao na ruci otvorenu fondanelu, zbog revmatizma. Kako je trčao po mošijama, koje je držao pod zakup, ta mu je fondanela zazebla, od čega ga udari promt (zapaljenje?), te on, posle šest dana bolovanja, umre u Jašu, 6 oktobra 1831, i bude sahranjen 7 oktobra, kod crkve Sv. Spiridona. Na samrti našao se pri njemu od Srba samo Teodor Herbez, koji mu je sveću dodržao.
Dobrnjac je bio čovek krupan, pun, i više plav nego smeđ. Po naravi, bio je šaljiv, i ne samo govorljiv nego upravo rečit: kad bi što, govorio, tako je lepo nameštao, kao da čita iz knjige. Kao starešina, bio je veliki junak, i, osobito, umeo je ljude k sebi privući i nagovoriti da ga slušaju; nepogodan je bio vrlo prema onima koji su hteli da mu zapovedaju1; a prema svojih područnicima i drugovima bio je vrlo ljubazan. Izdašan i čazben bio je za čudo. Njegova je kuća bila otvorena, i sto postavljen za svakoga, ko bi god otkud naišao. Pa ne samo što je ovako dočekivao i častio, nego je i novaca davao i na poklon i u zajam, kad bi ko, u potrebi, zaiskao, a u njega bi se desilo. Kad bi kome što dao u zajam, onaj se nije morao starati kako će mu vratiti, a i on od koga bi što uzeo, neka se ovaj ne brine u što će one novce ostaviti.
Jedini on, od svih vojvoda onoga doba, bio je gluv i slep prema ženskoj lepoti.
Dobrnjac je imao dva sina; oba su umrla u Petrogradu, u kadetskom korpusu, i kćer Ljubinku, koja je bila za Pop-Lučinim sinom, Kuzmanom, i koja i danas (1887) živi ovde u Beogradu.