Аутор: Milan Đ. Milićević

  • Bogdanović Kosta

    Bogdanović Kosta, rodio se u Rumi, u Sremu, 1811.

    Osnovnu školu svršio je u mestu gde se i rodio; gimnaziju U Karlovcima; filosofiju u Segedinu, a prava u Pešti.

    Godine 1842 bio je prošao u Srbiju, i stupio u javnu službu. Tom prilikom postao je i član Društvu Srpske Slovesnosti ali događaji koji se, u drugoj poli te godine, razviše u Srbiji, prinudiše ga ostaviti novu otadžbinu, i otići u svoj zavičaj.

    Godine 1848 pokrenuo je bio u Pešti politički list koji se je zvao „Vesnik“.

    Bogdanović je spremao građu da piše novu srpsku istoriju. Koliko je od toga posla bio uradio ne zna se, kao što se ne zna ni u koga je sada ono što je bio spremio.

    Bogdanović je umro 27 aprila 1854, u Novom Sadu.

  • Bocić

    Bocić, seljak iz Selevca, u nahiji smederevskoj, 7 avgusta 1809, kad su Srbi išli k Banji, da oslobode Veljka, i osokolio je i osmešio.

    Mladen je tada komandovao srpskom vojskom i, kao svakad tako i sad, nespretno i nesrećno. Tako, iznajpre, nije davao ukopavati se, a posle, kad su Turci navalili, naredio je da se šanac kopa na vrat na nos!

    Bocić je kopao šanac kao i drugi, a jedan Turčin doleti na konju da ga nabode na mizdrak. Bocić, u času, ostavi ašov, dohvati mizdrak za vrh, i njime svali Turčina s konja. Odmah ga ščepa, za gušu, pa mu uzme dva pištolja srebrnjaka, i s glave srmali-kapu. Posle toga pusti ga da ide!

    Kad ga drugari upitaju što ga pusti? Odgovori im:

    — Za ovaj mah dosta je! Neka mi, drugi put, što drugo donese!

  • Bobovac Jovan (Simić)

    Bobovac Jovan (Simić) rodio se u selu Bobovi, u Valjevskoj Podgorini, 1775.

    Za prvoga ustanka, od 1804—1813, Jovan Bobovac se ne pominje ni u kakoj vlasti. Među tim sva je prilika da je on, i za to vreme, bio obratio pažnju na se.

    Godine 1823, oktombra 6, br. 1932, Knez Miloš, uzvisivši narodni sud, u Kragujevcu, nada sve druge sudove u zemlji, poziva Jovana Bobovca, dotadašnjega sudiju, za predsednika tome sudu.

    Tom prilikom, Knez, u svom aktu, veli: „Uveren o dovoljnom u sudejskim delima iskustvu Kneza Jovana Bobovca, opredeljujem i postavljam njega predsedateljem suda opštenarodnjega“.

    Te iste godine javlja se Bobovac još na jednom vrlo važnom poslu.

    Nahija beogradska bila je tada razdeljena na pet knežina. Starešine tih knežina nisu imale sloge u svojim službenim poslovima. Za to su se ljudi, sad iz jedne a sad iz druge knežine, tužili na nepravičnu i nesrazmernu podelu državnih tereta i poreza. Knez Miloš, da bi tome zlu našao leka, naumi da postavi jednoga između one petorice knezova za starešinu ostaloj četvorici, ali izbor ostavi knezovima i kmetovima cele beogradske nahije.

    A da bi se taj posao svršio kako treba, Knez je poslao, 29 novembra 1823, Jovana Bobovca i Aleksu Aznadara da budu „svidetelji toga njihovog izbora“.

    Godine 1828 i 1829, Turci Bošnjaci, hoteći ići na Dunav da se brane od Rusa, nameravali su preći preko Srbije. Za to su se bili skupili na Orlovu Polju, na levoj strani Drine. Knez Miloš, doznavši to, skupi vojsku da Bošnjake odbije od granice srpske, ako bi nasrnuli. Toj vojsci za starešinu bio je odredio Jovana Bobovca. Ali su Bošnjaci bili pametni, pa nisu ni navaljivali.

    Kad se je već bilo počelo izjavljivati nezadovoljstvo prema suviše ličnoj vladavini Knez-Miloševoj, Jovan Bobovac je, jednom, rekao ovo:

    — Gospodar treba da dâ kostituciju, pa će sve biti mirno i zadovoljno!…

    Jovan Gavrilović, pred kojim je Bobovac ovo izgovorio, veli da se je začudio: otkud Bobovcu, prostu čoveku, ta tuđa reč konstitucija, a izgovorio je baš nju!

    Kako je da je, ali u Valjevu i u Podgorini, može se i danas, čuti priča, da je baš ta želja za konstitucijom prekratila Bobovcu život!

    Kazuje se, tojest, da je Bobovac, u Kragujevcu, govorio i dokazivao da treba Srbiji ustav! Posle toga, pošao je put Valjeva, svojoj kući. U putu iziđu neki ljudi, napadnu ga, i isprebijaju na mrtvo ime. Od toga, vele, i umro je 14 juna 1832, i ukopan je kod kameničke crkve, kojoj je bio ktitor. Na njegovom grobnom belegu piše da je preminuo „14 lipnja“, a ne veli se „14 juna“.

    U Podgorini se veruje da su one ljude, koji su tukli Bobovca, poslali oni koji nisu hteli ustava!

    Bobovac je bio čovek visok, a suv, veoma razborit, veoma dobar i, kako uverava Gavrilović, veliki prijatelj Knezu Milošu…

  • Blaznavac Milivoje

    Blaznavac Milivoje (Petrović), državnik, rodio se 4 maja 1824 u selu Blaznava, u kragujevačkoj Jasenici. Njegovo je prezime Petrović, a Blaznavac je prozvan docnije po imenu sela u kom se rodio.

    Osnovnu školu Milivoje je svršio u mestu svoga rođenja. Posle toga bio je u seoskom dućanu svoga oca, u Blaznavi, gde je naučio i bojadžiski zanat. Tu će biti zametak njegovoj volji za prirodne nauke.

    Ostavivši dućan i zanat, Milivoje meseca aprila 1842 ode u Brusnicu za praktikanta rudničkog načelstva.

    Tada je već simpatisao ljudima, koji su se držali Vučića.

    Godine 1842, u drugoj poli avgusta, Vučić ode u Kragujevac, onde zauzme vojsku i topove, i stavi se na otvoren otpor Knezu Mihailu. Iz Beograda, preko Brusnice, bila je tada poslana štafeta za Čačak i za Užice načelnicima, da dižu vojsku, i idu protiv buntovnika Vučića!

    Milivoje uhvati paket, u kom je bila ta naredba, i spali ga.

    Gospodar Jovan, saznavši za to, obali Milivoja i istuče, rekavši:

    — Majku ti gradim psovati ne ne smeš, a kuni koliko ti drago!!

    Ali Vučićeva buna uspe, i Milivoje meseca septembra 1842 dobije praktikanstvo u popečiteljstu unutrašnjih dela. Tu je docnije postao kancelista, pa onda sekretar u beogradskom načelstvu.

    Godine 1845 stupio je u redovnu vojsku i pomoću svoga velikoga prijatelja Stevana Knićanina, Milivoje postane ađutanat Knezu Aleksandru, sa činom kapetanskim.

    S toga mesta otišao je u Beč da se uči, i da motri na namere i kretanja Kneza Miloša. Onda se govorilo, a docnije i pisalo, da je Milivoje nešto bio ukvario u konaku, i da se samo brzinom svojih nogu mogao ukloniti u Knićaninovu kuću ispred pištolja Kneza Aleksandra; ali je više za verovanje, da je ta pričica izmišljena samo zato, da se Milivoje lakše mogne približiti i preporučiti starom Knezu.

    Baveći se u Beču, Milivoje se, pomoću Vuka St. Karadžića, doista dodvorio Knezu Milošu; a kad ga je odveo u Zagreb, u poznatu nepriliku, onda se vratio u Beograd, k onima koji su ga i poslali bili.

    Kad je posle Petrovske skupštine, držane u Kragujevcu 1848, Stevan Knićanin otišao preko Dunava, s njim je otišao i Milivoje, i onamo se borio protivu Madžara.

    Pošto se Knićanin vratio u Srbiju, Milivoje je otišao u Francusku, i onamo je u Mecu učio vojne nauke.

    Povrativši se u Srbiju, Blaznavac je postao 17 dekembra 1854 načelnik vojnog odeljenja u popečiteljstvu unutrašnjih poslova, pod kojim je onda bila stajaća vojska. Popečitelj je tada bio St. Knićanin.

    Kao načelnik vojnog odeljenja i počasni knežev ađutanat, Milivoje je, 15 decembra 1855, dobio potpukovnički čin.

    Godine 1856, Blaznavac je, neko vreme, vršio dužnost upravitelja varoši Beograda. Tada je, 17 marta 1856, sa dvanaest beograđana, podneo Knezu Aleksandru jednu vrlo opširnu molbenicu, tražeći razne reforme za Srbiju.1

    Godine 1858, januara 15, dobio je pukovnički čin, a još docnije, odobrenje da može nositi orden, koji mu je dao Neapolitanski kralj.

    Kao načelnika vojnog odeljenja, Blaznavca su zastali oni znameniti događaji od 1858 ni 1859, kojima on nije simpatisao.

    Tada je, po naredbi Narodne skupštine, sa još nekim činovnicima i oficirima, bio pritvoren u Palilulskoj kasarni.

    Knez Miloš, prispevši u Beograd 25 januara 1859, odredi Jovana Mićića sudiju, da Milivoja ispita pa — da ga dâ sudu.

    U svojoj odbrani, Blaznavac se, na jednom mestu, izrazio: „Ja ne znam šta sam kriv Knezu Milošu?“ Kad se to pročitalo Knezu, starac cikne:

    Zar još pita šta mi je kriv? Ta samo glavom može platiti — koliko mi je kriv!

    Knez Mihailo pak, ceneći mnoge lepe sposobnosti Milivojeve, zauzme se u oca, i izbavi ga. Učinivši po volji sinu, starac rekne:

    Eto ti ga! Ali zapamti da će ti taki glavu s rameni skinuti!

    Oslobodivši se toga zatvora, Milivoje ode u selo kući, i onde je boravio baveći se naukom.

    Posle smrti Kneza Miloša, Knez Mihailo 1861 postavi Blaznavca za upravnika topolivnice u Kragujevcu, a 1864 uzme ga za svoga vojnog ministra.

    U tom zvanju Milivoje je dočekao Topčidersku katastrofu, 29 maja 1868, posle koje, Velika narodna topčiderska skupština, 20 juna 1868, izabra Blaznavca za prvog namesnika Knezu Milanu M. Obrenoviću Četvrtom.

    Po navršenu Kneževu punolestvu, 1872, Blaznavac dobi generalski čin, vojni portfelj, i predsedništvo u kabinetu…

    Blaznavac je preminuo posle kratke bolesti u Beogradu 24 marta 1873. Ispraćen velikom pompom, opevan u Voznesenskoj crkvi, on je sahranjen u crkvi manastira Rakovice…


    Blaznavac je od rođenja bio vrlo darovit čovek. Znao je pored srpskoga jezika i nemački i francuski. Od nauka najradije se savio fizikom, hemijom, i balistikom.


    Stasa visoka, snage srazmerno razvijene, kose crne, brkova punih, lica bela, lepa, i osobito simpatična, Blaznavac je zadobijao od prvog časa kako bi se pojavio. U druženju blag i pristupačan; u govoru lak, bogat, prijatan, sladak; u pričanju je vešto improvizovao ono što mu je kad bilo potrebno, te je svakad svojega sabesednika prijatno zabavljao.

    Rukopis je imao lep, čitak, i za priču marljiv.

    Blaznavac je, za svoga veka, mnogo govorio, ali se nikad ni u čem nije ceo celcit kazivao svojim suvremenicima. Tek ako je imao svojih memoara, pa i u takom slučaju, ako se je i hartiji hteo sav poveravati, moglo bi se zar potpuno saznati: kakav je unutrašnji čovek boravio u Milivoju Petroviću Blaznavcu!…

    1. Srpske Novine od 1856, br. 54 ↩︎
  • Birčanin Ilija

    Birčanin Ilija, rodio se u selu Suvodanju, pod Medvednikom, oko godine 1764, a starina mu je u selu Birču preko Drine.

    Još za mladih godina svojih, umešao se je u narodske poslove, i postao je knez u Valjevskoj Podgorini.

    Kakav je Birčanin bio na oči, kakav li prema Turcima, a kakav prema svojoj braći Srbima, možemo zamisliti po rečma Fočićevim, koje izgovori kad se ono spremaše da iseče srpske knezove, i druge odabranije ljude u narodu:

    „Dok pogubim, veli on: — Birčanin-Iliju,
    Oborkneza ispod Medvednika.
    Evo ima tri godine dana,
    Otkako se vrlo posilio:
    Kud god ide, sve krhata jaše,
    A drugoga u povodu vodi;
    On buzdovan o unkašu nosi,
    A brkove pod kalpakom drži;
    On Turčinu ne da u knežinu —
    Kad Turčina u knežini nađe,
    Topuzom mu rebra isprebija.
    Kada nama porezu donese,
    Pod oružjem na divan iziđe:
    Desnu ruku na jatagan metne,
    A lijevom porezu dodaje:
    „„Mehmed-Aga! eto ti poreze,
    Sirotinja te je pozdravila,
    Više tebi davati ne more!““
    Ja porezu započnem brojiti
    A on na me očima strijelja:
    „„Mehmed-Aga, zar ćeš je brojiti?
    Ta ja sam je jednom izbrojio.““
    Ja je više brojiti ne smijem,
    Već porezu u kraj sebe bacim.
    Jedva čekam da se skine beda,
    Jer ne mogu da gledam u njega.
    On je paša, a ja sam subaša.“

    Eto kakav je bio pred Turcima Birčanin Ilija! Nije čudo što je stavljen među prve koje su Dahije bile naumile pogubiti.

    Kad je Mehmed-Aga, došavši u Valjevo, poručio Birčaninu da dođe, onda momak Milić Kedić rekne Iliji:

    Baš, kneže, da nisi išao zveru u čeljusti; ili bar povedi više društva?

    — Miliću! odgovori Birčanin: — Fočić mene zove na veru; zove me kao vlast, da sa mnom govori o narodskim poslovima; ne mogu da ne idem: a da povedem društva, pokazao bih da mu veri ne verujem; ne ću; nego ću otići sam, i još bez konja i oružja. Ako bude prava vera, vratiću se zdrav i čitav; a ako ne bude, ja ću poginuti; ali će i Turcima doći glave pogažena vera i suze sirotinjske!…

    Kazavši to, digne se u selo Rabas, na neko starosvastvo; odatle ode u selo Sedlare, te tu ostavi konja i teže oružje, a sam siđe u Valjevo. Kad tamo — a on ima šta i videti! Prvo smotri Kneza Aleksu, koji je već znao zašto ih Turci zovu, i koji mu lagano rekne:

    — Šta ćeš ovde, Birčanine, od Boga ne našao? Gde ti je Medvednik? Ja se nadam da ti i mene izbaviš, a ti i svoju glavu donese Turcima u ruke?!

    Ilija vide da nema ni pomena o narodskim poslovima; vide dobro što ga čeka, ali beše dockan. Ponudi Turčinu otkup na svoj život, ali mu se otkup ne primi.

    I tako pade i njegova glava na poljicu, pored Kolubare, 80 hvata ispod mosta, 23 Januara 1804.

    Telo njegovo uzme momak njegov, potonji starešina i junak, Milić Kedić, i sahrani kod ćelîske crkve, na 1 hvat severoistočno od oltara i severnih crkvenih vrata. Na grob mu je stavljena ploča, od beloga mramora, na kojoj se s mukom mogu pročitati ove reči:

    „Zde počivajet rab boži Ilija Knez… Birčanin ot…ra Melded… Fo…i…“

    Ploča je sva izrazbijana, i ja sam mislio da su je Turci nadžacima izlupali; ali, na našu sramotu, doznadoh da tome nisu krivi Turci, nego baš Ilini potomci. Kad je, Birčaninovom krvlju kupljena, sloboda htela da obnovi ćelîsku crkvu, onda su majstori baš u Ilinu ploču ovrli koze (skele), i tako su je razlupali!

    I od potomaka Birčaninovih ne nađe se čovek da osvećeni grob mučenikov zakloni od toga bratskoga vandalstva!

    Oh, neznanje, koliko si grubo!!…

    Birčanin je bio visoka rasta, crne masti, kosmat, dugačkih suvih obraza, pogleda veoma oštra, a glasa krupna. Bio je neobičan jahač, i neobičan gađač iz puške.

    Pesma veli da je jahao krěhata, tojest, hata zelenka, a u Suvodanju se priča da je najradije jahao vranca bez belege, koji je bio crn kao gak, i koga je Birčanin kupio u Srebrnici za 700 groša, kad je cvancika bila 13 para.

    O unkašu je svakad nosio topuzinu.

    Turci su, posekavši Iliju, nudili njegova brata kneštvom, a on je odgovorio:

    — Ja sam orač i kopač; u knezovanju se ne razumem. Da je i moj brat čuvao plug, ne bi mu glava se ramena odletela pre vremena!

    Onda Turci okneže Milića Kedića, iz Suvodanja, koji je bio momak u Ilije.

  • Belov Jovan (Tomić)

    Belov Jovan (Tomić) rodio se u selu Crniljevu, u Gornjoj Tamnavi. Odlikovao se u mnogo bojeva kao pravi junak, a, osobito 1806 na Mišaru, gde je, kažu, dobio par Kulinovih pištolja, koji se i sada nalaze u njegovih potomaka…

    — Jednom u Jelenči, priča pokojni Jokić: — opkolili Turci Karađorđa i sve nas (družinu njegovu), i hoće da iseku. Pred noć udari Jovan Belov, s 50 momaka; ubi Ćurtoglaća, turskog zapovednika, uze mu mač, uđe u šanac, i nas sve izbavi!

    Valja kazati da se Belov nije hteo nikad primati nikakve vlasti u narodu; samo u bojevima primao bi komandu nad po nekim odeljenjem vojske, i tukao bi se. Ali se njegova pamet i njegovo junaštvo toliko cenilo da je, po kazivanju samoga Popa Luke, bio namenjen za komandanta, na Lučino mesto, ako bi Luka poginuo.

    U Lešnici, u boju van šanca, sudari se, jednom, Belov s Turčinom koji ga htede poseći. Belov se vîne na stranu, a Turčin mu udari konja sabljom po vratu. Jovan brže pritegne dizgine, mahne svojom sabljom, odseče Turčinu glavu, istera konja na šanac, pa skoči sa sedla, pustivši dizgine. Tada konju njegovu glava klone, jer mu je vrat bio u pola presečen, i konj se stropošta na zemlju, gde i krepa!

    Jovan Belov je poginuo u šancu, na Golom Brdu, više Lešnice. Razdavao je vojnicima barut u šancu. Turčin se, među tim, bio popeo na visoku trešnju, pa ga, s nje, pogodi čelikom, jer se držalo da Belova olovo ne bije.

    Padajući od krvničke ruke, Belov je rekao vojnicima:

    – Braćo! Što mogoh, ja pomogoh; ne dajte se!

    Za tim je skupio sena i beljušine, te metnuo sebi pod glavu, i nasmejan, izdahnuo!…

    Milutinović mu je spevao krasnu pesmu (Srbijanka, knj. 3, str. 78-87.), koju treba Srbi da pročitaju.

    Večna slava imenu takoga junaka!

  • Begović Nikola

    Begović Nikola, Prota Gornjokarlovački, rodio se u selu Begovićima, u drugoj banskoj krajini 1821. Školu je učio u Kostajnici, Sunji, i Petrinji (1831—1836). Bogosloviju u Karlovcima i u Plaškom. Učiteljevao je u Kostajnici 1842—1843. Od 1847 do 1858 bio je paroh u Petrinji; od 1858 do 1962 u Perni, a posle toga do smrti u Gor. Karlovcu. Godine 1867 postao je prota. Bivao je zastupnik narodni na saboru u Zagrebu, i na srpskom crkvenom saboru u Karlovcima.

    Begović je bio čovek visok, stasit crne masti a lepa veoma simpatična lica. Glas mu je bio jasan, govor odrešit, beseda srpska čista kao biser: milina je bila slušati ga. On jedini između Srba koji behu na Izložbi u Moskvi, nije ni pokušavao jednu reč ruski da kaže, nego je svakad govorio srpski, i njega su Rus dobro razumevali!!

    Begović je preminuo u Gornjem Karlovcu, gde je bio prota, 19 aprila 1895.

    Bog da prosti njegovu pobožnu i patriotsku dušu!

    Begović je pisao dosta. Evo njegovih nekolikih spisa:

    1. Srpske besede, u gornjo-karlovačkoj crkvi.
    2. Bibliska povesnica za decu.
    3. Srpske katiheze, 1860.
    4. Ručna katihetika, Karlovac 1863.
    5. Istorija srpske crkve, N. Sad, 1874.
    6. Liturgika za srpske škole.
    7. Srpske narodne pjesme iz Like.
    8. Mijailo Tadić, Zagreb, 1886.
    9. Život i običaji Srba Graničara, 1887, Zagreb.
  • Batinić Stojko

    Batinić Stojko, iz Azanje, u smederevskoj nahiji, bio je dobar junak, i dobar jahač; a svakad je jahao dobre konje.

    Godine 1804. maja 9, u boju na Topčiderskom Brdu, Smederevci, ispred velike turske vile, počnu ustupati, a Stojko izleti, na belu konju, i stane braću sokoliti:

    — Ta nije mene kum krstio Stojko da uzmičem, neko da stojim! rekne on u šali. I neki se ljudi počnu ustavljati.

    A kad ga, malo za tim, zgodi olovo, i on vide da će umreti, mahnu rukom i reče:

    — Ne bojte se! Ovaj pogodi, ali drugi, beli, ne će!

    Drugovi ga prime na ruke, iznesu i sahrane.

    Bog da ga prosti!

  • Batalaka (Lazar Arsenijević)

    Batalaka (Lazar Arsenijević) rodio se u selu Bukoviku, godine 1793.

    Učio se u Jugovićevoj školi u Beogradu, i tada mu ono Milutinović dovikuje:

    „Oj Lazare Arsenijeviću!
    Stepenita slova i mišljenja!“1

    Godine 1813, kad je Srbija propala, prešao je s drugima u Nemačku i Batalaka, i neko vreme boravio je u Novom Sadu. Docnije je otišao u Rusiju, i onamo je, u varoši Kišenevu, učio decu bogatijih srpskih begunaca, i tako je živeo.

    Dolazeći u kuću vojvode Jakova Nenadovića, da mu uči kćer, Batalaka se pozna s devojkom Stanom, iz sela Jagnjila, u kragujevačkom okrugu, koja je bila u toj kući, kod svoje tetke, G-đe Joke Nenadovićke. Suv, kašljav, Batalaka je svim starijim ljudma zadavao brige: jer su svi mislili da boluje od suve bolesti. Devojke pak nisu sve tako mislile o njemu.

    Laza se zagleda u Stanu, i Stana zavoli Lazu; ali tetka i tetak ne dadu Stanu za „kašljava“ mladića, već hoće da je dadu za nekoga Bugarina, trgovca, koji je dotle imao kad steći dosta novaca, a dosta i godina! Stana pak ne će za trgovca Bugarina.

    Stvar se ta vukla dugo.

    Najposle, jednoga dana, reći će Stana tetki svojoj da hoće za trgovca! Tetka, radosna, javi to svima kojima treba, i u veče je sva kuća bila vesela. Stana, obučena u najlepše svoje haljine, posluživala je sve koji su to veče dolazili tečinoj kući.

    Posle večere, svi u kući poležu i pospe, samo Stana, obučena u najlepše svoje odelo, nije dospela bila da legne. U neko doba noći, začuje se pred kućom mali tutanj od kola. Stana, lagano otvori prozor, a pred kućom stanu kola, i iz njih izađe, ko? Laza! Ona mu doda stolicu, jer je prozor bio visoko od zemlje. Posle sama prođe kroz prozor, spusti se na stolicu, koju je Laza držao, da devojka ne padne: sa stolice na zemlju, sa zemlje u kola, a s kolima u manastir, gde se ona i Laza venčaju!

    Drugi dan, i tetka i tetak vide šta je od njihove Stane! Ljutili su se i vikali; ali venčanje osta venčanje!

    Tako se romantično oženio „Stepeniti Lazar Arsenijević!“

    Lazar Arsenijević vratio se je u Srbiju 6 avgusta, 1827, i, posle toga, bivao je u raznim službama u Požarevcu, u Kladovu, u Kragujevcu, u Beogradu, i u Smederevu.

    Kad je boravio u Kragujevcu, godine 1828, pokojni Dimitrije Davidović prozvao ga je Bata Laka (Bata Lazar), i to mu je ime, posle, bilo poznatije od krštenoga.

    Posle promene u Srbiji 1842, postao je savetnik, i nekoliko puta bivao je popečitelj pravde i prosvete.

    Poslednje godine svoga života proveo je, kao penzionar, u Beogradu. i pisao je svoje „Memoare“, koji se sada nalaze u Dra Nikole Krstića, člana državnoga Saveta.

    Balalaku su smatrali kao protivnika Knezu Milošu, a osobitoga poštovaoca Karađorđeva.

    I Knez Miloš, ne znam za što 1859, zatvori Batalaku, i podrža ga malo u zatvoru, pa ga, posle, pusti da ide kući.

    Došavši kući, posle toga zatvora, Batalaka zastane svota dobroga prijatelja Hadži-Dimitrija (u koga je svakad bilo nekoliko hiljada Batalakinih dukata pod interesom). Hadžija je bio došao da vidi šta je to bilo, i da se obraduje što mu je prijatelj pušten kući.

    Batalaka, uvek zlovoljan na Kneza Miloša, sad se počne Hadžiji gorko žaliti: kako u Srbiji nema nikakve sigurnosti ni za čast, ni za imanje, niti za život! Govoreći to, on je, ujedno, hteo, i da prekori svoga prijatelja, koji je bio poznat kao Obrenovićevac:

    — Moj Hadžo, moj brate, vidiš kaki su tvoji Obrenovići?

    — A vaša pravdina kakva beše? upita ravnodušno Hadžija: — Sedi kako sediš; sedi!…

    I Batalka se više ne potuži!…

    Batalaka je, u svoje vreme, bio na glasu kao najozbiljniji i najoštriji starešina; a u društvu, među znanim prijateljima, niko nije umeo veštije od Batalake preobući se u telala, ili u ma kakva sojtariju, te društvo razveseliti i nasmejati.

    Neku snahu Sime Milutinovića, koja je imala sina, dosta raspuštena mladića, Batalaka, jednom, prekori što dete ne stegne, da se bolje vlada?

    — Još je mlad i lud, odgovori majka: — kad mu stigne pamet, vladaće sve bolje…

    — Ali će propasti pre nego što mu stigne pamet, reče Batalaka.

    — Ako bude sreće, ne će! Kad nisi propao ti, devere, i moj Đorđe (muž joj), što dignete burence na šljivu, pa sa šljive točite rakiju i pijete, ne će, zar, ni on, ako u njega ima koliko bilo pameti. Za sad nek protera ludost u mladost!

    Batalaka se nasmeje, i ostavi je.

    Batalaka je bio čovek visok, suv, koštunjav; čela velika, kosa šiljasta, nozdrva isečenih, brkova tankih, malih; uvek marljivo obrijan, a u poslednje vreme, posle smrti svoje kćeri jedinice, nosio je omalenu belu bradu. U opće Batalaka je, po svojoj spoljašnosti, više ličio na kakoga profesora, ili inače čoveka od knjige, nego na srpskoga starešinu, koji svoje političke protivnike ume da baca u najteže okove!

    Batalaka je odista govorio razgovetno, i rečenice je svoje sklapao mahom po ruskih piscima Karamzinovoga doba. I pisao je dosta razgovetno, tek mu stil u jasnosti daleko izostaje od besede.

    Ako se štampaju njegovi rukopisi o istoriji Srbije od 1804 do 1812, videće se iz njih i Batalakin um i njegovo srce, Tih rukopisa ima na 300 tabaka, pisanih njegovom rukom.

    Batalaka ima jednu veliku pogrešku u toj svojoj istoriji. On ne sudi o ljudma i o njihovih delima kao sudija, nego obično proslavlja, koga voli, a uništava koga ne voli! Njemu je Karađorđe idol; od njega, kao od blagoga Boga, izlazi samo dobrota, a od drugih kako kad. Ko hvali Karađorđa, Batalaki je mio; a ko što zabavi „Voždu“, toga gotovo ne može očima da gleda. Za to je bilo ljut na Vuka Karadžića, kao na kakva zlotvora, i grdio ga je gde bi seo ili stao. Ko je hteo navući ga na govor bez kraja, trebalo je samo da reče što dobro o Vukovim istoriskim spisima. Tada se starac pretvarao u pravi vulkan. U Vukove poslove o jeziku nije nikad dirao.

    Batalaka je umro u Beogradu, 15 januara 1869, i ukopan je kod Markove Crkve.

    Njegova, vrlo dobro pogođena slika, ima u Beogradskom Muzeju.

    Dopuna

    Batalakini preci zvali su se Popovići, za to što je u njihovu rodu bilo 17 popova, uzastopce jedan za drugim.


    Po svršetku Kočine Krajine, otac Batalakin Arsenije, sa svojom braćom, i svom čeljadi — 30 i više duša — ostavi Srbiju, pređe u Srem, i nastani se u Vrdniku pod Fruškom Gorom. Onde na ove došljake udari pomor te za 3—4 meseca iz njihova roda iziđe 11 grobova! Popovići se poplaše, pa se vrate na trag svi, osem Arsenija. Braća Arsenijeva zvala su se: Radivoje, zanatom ćurčija; Tanasije, bukovički prota; i Sreten, koji je obdržavao kuću.

    Arsenije, dakle, ostane u Vrdniku; odande se presedi u Irig, a iz ovoga mesta dođe u Zemun, gde se okući i stani. Žena mu se zvala Đurđija, a sinovi Todor i Lazar. Arsenije je trgovao svinjama, a po zanatu bio je abadžija.

    Jednoga dana Arsenije se zadocni van varoških zidina u Zemun (jer je onda varoš Zemunska bila ograđena zidom i endekom, i kapije su se u veče zatvarale) pa videći kapiju zatvorenu, popne se na breg, da s one strane, s koje se moglo, uđe i da dođe svojoj kući. Bila je mesečina: njemu se učini da je put ravan, te korači slobodno, a on se među tim stropošta u provalu, i ugruva s toliko, da su ga polumrtva doneli kući. Od toga je naskoro i umre. Lazaru, sinu njegovu, tada nije bilo više od 4 godine. Arsenije, umirući, zakune svoju ženu Đurđiju da sina Lazu dâ na zanat.


    Kad je Laza poodrastao, išao je u srpsku zemunsku školu, a posle toga i u grčku, i već je počeo grčki govoriti, kad ga mati dade na zanat abadžijski. Laza, slab od rođenja, ne mogne izdržati šegrtluka u abadžije. Za to ga mati dâ na terziluk; al mu ni to ne pođe za rukom. Među tim se njegov stariji brat Todor bio nastanio u Beogradu, i Laza pređe k njemu; a stric njihov, 6ukovički prota Atanasije, željaše Lazu zapopiti, pa ga preda učitelju Jovanu da uči knjigu, a proti beogradskom Vukašinoviću preporuči, da mu pokazuje crkveno pravilo.

    Jednom, čitajući nešto iz časlovca u crkvi, Laza od duga čitanja gotovo zapenuši i pljune. Prota to vidi i vikne mu:

    — Anasana sićim pezevenk, što pljuješ?!

    Lazi ta psovka bude toliko teška da ostavi časlovac, i prestane učiti se u prote za popa. U tom se otvori ona Jugovićeva škola, i Laza ode u tu školu.


    Od oca im je ostalo svega 120 dukata: 40 materi, a po 40 svakom bratu.

    Ovo sve pričao je sam Batalaka Dr-u Nik. Krstiću 27 aprila 1868.


    Batalaka se venčao sa svojom ženom Stanom u crkvi sela Mamalige, koje je selo pod arendu držao Jevrem Nenadović.


    1. Srbijanka, 3, 101. ↩︎
  • Barjaktarović Ilija

    Barjaktarović Ilija rodio se u selu Izvoru, u nahiji paraćinskoj, od prilike 1771 godine.

    Do godine 1805, bio je marveni trgovac, i čovek poznat i uvažen u svojoj okolini, Karađorđe se je s njim dobro poznavao još pre ustanka.

    Godine 1805, Milenko je stajao na selu Ivankovcu, prema Afis-Paši, koji je dolazio od Niša, s velikom i odabranom vojskom. Bojeći se da ga Turci ne potisnu, te da Afis prodre ka Požarevcu, Milenko je pisao Karađorđu, i zvao ga da mu što pre pohita u pomoć. Đorđe se je žurio, ali dok je on, sa šumadinskim vojvodama, došao na Ivankovac, Milenko je već bio suzbio Turke, i proslavio sebe i bojno mesto.

    Turci su se, posle razboja na Ivankovcu, bili povukli u Paraćin.

    Tada Karađorđe uzme Milenka, i još neke starešine, pa s njima ode u selo Izvor, trgovcu Iliji Barjaktaroviću, i njega upita:

    – Koekude, brat Ilija! Šta misli paraćinska nahija; da li će s nama, ili će se Turcima (jer je ona pripadala leskovačkom pašaluku, a ne beogradskom).

    — Samo čeka da vi dođete, pa ćemo s vama svi do jednoga! odgovori Ilija.

    — To je lepo, odgovori Karađorđe: — i kad je tako, a ti skupi ljude, neka su gotovi, i neka ponesu sekire i motike, jer oružja, znam, nemate!

    Drugi dan, posle toga razgovora, Ilija je došao s 200 ljudi k Paraćinu, te su po brdu kopali šančeve, dokle nije Afis-Paša, u nogu ranjen, pobegao k Nišu.

    Od toga doba Barjaktarović je bio vojvoda nahiji paraćinskoj, a, od 1809 do 1813, najviše se je nalazio u Deligradu.

    U Karađorđevu Protokolu ima više od 70 brojeva, pod kojima su pisma vrhovne vlasti ovome vojvodi. U tim pismima on se obično naziva: „Gospodar“ i „Vojvoda“ Ilija Barjaktarović.

    Kako je Barjaktarović, kao komandant Deligrada, bio na carigradskom drumu, i prema Nišu, to su se, preko njega, i njegovom pomoću, vršili mnogi poslovi međunarodne prirode.

    Po rečma Jokićevim, pod komandom Ilinom stajali su: Knez Veljko iz Paraćina, i neki Buljubaša Šunda.

    Za vojničke vrline Iline ne nalaze se osobiti dokazi; ali za poslove sudske, upravne, i za snošaje međunarodne bio je čovek veoma podoban.

    Barjaktarović je u Deligradu sačekao grom koji je 1813 udario u Srbiju. Odande se je, za neko vreme, bio uklonio preko Dunava pa se, posle 1815, vratio u Srbiju.

    Knez Miloš ga je postavio za člana magistratu nahije ćuprîske, u Svilajincu.

    Kao takav, on je potpisao onaj akt koji je narod srpski dao Knezu Milošu 17 januara 1827.1

    Barjaktarović je umro u proleće 1828, i ukopan je s desne strane crkve svilajnačke. Na grobu mu je bila bela ploča od dubničkog kamena bez zapisa. Kad je nova crkva građena, Ilin je grobni beleg, po nekom divljem običaju, razbijen i uzidan u temelje crkvi.2

    Barjaktarović je bio čovek omalen, pun, kosmat, smeđe kose, a očiju crnih.

    Barjaktarović je imao dva sina, Savu i Radovana: Sava je umro. u Nemačkoj od boginja, a Radovan je otrovan u Paraćinu. Otuda mu je došla golema žalost, pa pred smrt i velika siromaština.

    Zbog te velike žalosti u porodici, nosio je u poslednje vreme dugu bradu.

    A s pitome naravi njegove, svi su ga zvali Deda Ilija.


    1. Vuk, Građa za srpsku istoriju, str. 168, 169, 170 i 193. ↩︎
    2. Ovako javljaju potomci Ilini, a u Svilajincu se čuje da je Ilin grob raskopan 1842, te je u njega sahranjen zet njegov, Knez Đorđe Kostić? ↩︎