Barjaktarović Ilija rodio se u selu Izvoru, u nahiji paraćinskoj, od prilike 1771 godine.
Do godine 1805, bio je marveni trgovac, i čovek poznat i uvažen u svojoj okolini, Karađorđe se je s njim dobro poznavao još pre ustanka.
Godine 1805, Milenko je stajao na selu Ivankovcu, prema Afis-Paši, koji je dolazio od Niša, s velikom i odabranom vojskom. Bojeći se da ga Turci ne potisnu, te da Afis prodre ka Požarevcu, Milenko je pisao Karađorđu, i zvao ga da mu što pre pohita u pomoć. Đorđe se je žurio, ali dok je on, sa šumadinskim vojvodama, došao na Ivankovac, Milenko je već bio suzbio Turke, i proslavio sebe i bojno mesto.
Turci su se, posle razboja na Ivankovcu, bili povukli u Paraćin.
Tada Karađorđe uzme Milenka, i još neke starešine, pa s njima ode u selo Izvor, trgovcu Iliji Barjaktaroviću, i njega upita:
– Koekude, brat Ilija! Šta misli paraćinska nahija; da li će s nama, ili će se Turcima (jer je ona pripadala leskovačkom pašaluku, a ne beogradskom).
— Samo čeka da vi dođete, pa ćemo s vama svi do jednoga! odgovori Ilija.
— To je lepo, odgovori Karađorđe: — i kad je tako, a ti skupi ljude, neka su gotovi, i neka ponesu sekire i motike, jer oružja, znam, nemate!
Drugi dan, posle toga razgovora, Ilija je došao s 200 ljudi k Paraćinu, te su po brdu kopali šančeve, dokle nije Afis-Paša, u nogu ranjen, pobegao k Nišu.
Od toga doba Barjaktarović je bio vojvoda nahiji paraćinskoj, a, od 1809 do 1813, najviše se je nalazio u Deligradu.
U Karađorđevu Protokolu ima više od 70 brojeva, pod kojima su pisma vrhovne vlasti ovome vojvodi. U tim pismima on se obično naziva: „Gospodar“ i „Vojvoda“ Ilija Barjaktarović.
Kako je Barjaktarović, kao komandant Deligrada, bio na carigradskom drumu, i prema Nišu, to su se, preko njega, i njegovom pomoću, vršili mnogi poslovi međunarodne prirode.
Po rečma Jokićevim, pod komandom Ilinom stajali su: Knez Veljko iz Paraćina, i neki Buljubaša Šunda.
Za vojničke vrline Iline ne nalaze se osobiti dokazi; ali za poslove sudske, upravne, i za snošaje međunarodne bio je čovek veoma podoban.
Barjaktarović je u Deligradu sačekao grom koji je 1813 udario u Srbiju. Odande se je, za neko vreme, bio uklonio preko Dunava pa se, posle 1815, vratio u Srbiju.
Knez Miloš ga je postavio za člana magistratu nahije ćuprîske, u Svilajincu.
Kao takav, on je potpisao onaj akt koji je narod srpski dao Knezu Milošu 17 januara 1827.1
Barjaktarović je umro u proleće 1828, i ukopan je s desne strane crkve svilajnačke. Na grobu mu je bila bela ploča od dubničkog kamena bez zapisa. Kad je nova crkva građena, Ilin je grobni beleg, po nekom divljem običaju, razbijen i uzidan u temelje crkvi.2
Barjaktarović je bio čovek omalen, pun, kosmat, smeđe kose, a očiju crnih.
Barjaktarović je imao dva sina, Savu i Radovana: Sava je umro. u Nemačkoj od boginja, a Radovan je otrovan u Paraćinu. Otuda mu je došla golema žalost, pa pred smrt i velika siromaština.
Zbog te velike žalosti u porodici, nosio je u poslednje vreme dugu bradu.
A s pitome naravi njegove, svi su ga zvali Deda Ilija.