Belov Jovan (Tomić) rodio se u selu Crniljevu, u Gornjoj Tamnavi. Odlikovao se u mnogo bojeva kao pravi junak, a, osobito 1806 na Mišaru, gde je, kažu, dobio par Kulinovih pištolja, koji se i sada nalaze u njegovih potomaka…
— Jednom u Jelenči, priča pokojni Jokić: — opkolili Turci Karađorđa i sve nas (družinu njegovu), i hoće da iseku. Pred noć udari Jovan Belov, s 50 momaka; ubi Ćurtoglaća, turskog zapovednika, uze mu mač, uđe u šanac, i nas sve izbavi!
Valja kazati da se Belov nije hteo nikad primati nikakve vlasti u narodu; samo u bojevima primao bi komandu nad po nekim odeljenjem vojske, i tukao bi se. Ali se njegova pamet i njegovo junaštvo toliko cenilo da je, po kazivanju samoga Popa Luke, bio namenjen za komandanta, na Lučino mesto, ako bi Luka poginuo.
U Lešnici, u boju van šanca, sudari se, jednom, Belov s Turčinom koji ga htede poseći. Belov se vîne na stranu, a Turčin mu udari konja sabljom po vratu. Jovan brže pritegne dizgine, mahne svojom sabljom, odseče Turčinu glavu, istera konja na šanac, pa skoči sa sedla, pustivši dizgine. Tada konju njegovu glava klone, jer mu je vrat bio u pola presečen, i konj se stropošta na zemlju, gde i krepa!
Jovan Belov je poginuo u šancu, na Golom Brdu, više Lešnice. Razdavao je vojnicima barut u šancu. Turčin se, među tim, bio popeo na visoku trešnju, pa ga, s nje, pogodi čelikom, jer se držalo da Belova olovo ne bije.
Padajući od krvničke ruke, Belov je rekao vojnicima:
– Braćo! Što mogoh, ja pomogoh; ne dajte se!
Za tim je skupio sena i beljušine, te metnuo sebi pod glavu, i nasmejan, izdahnuo!…
Milutinović mu je spevao krasnu pesmu (Srbijanka, knj. 3, str. 78-87.), koju treba Srbi da pročitaju.
Večna slava imenu takoga junaka!