Birčanin Ilija, rodio se u selu Suvodanju, pod Medvednikom, oko godine 1764, a starina mu je u selu Birču preko Drine.
Još za mladih godina svojih, umešao se je u narodske poslove, i postao je knez u Valjevskoj Podgorini.
Kakav je Birčanin bio na oči, kakav li prema Turcima, a kakav prema svojoj braći Srbima, možemo zamisliti po rečma Fočićevim, koje izgovori kad se ono spremaše da iseče srpske knezove, i druge odabranije ljude u narodu:
„Dok pogubim, veli on: — Birčanin-Iliju, Oborkneza ispod Medvednika. Evo ima tri godine dana, Otkako se vrlo posilio: Kud god ide, sve krhata jaše, A drugoga u povodu vodi; On buzdovan o unkašu nosi, A brkove pod kalpakom drži; On Turčinu ne da u knežinu — Kad Turčina u knežini nađe, Topuzom mu rebra isprebija. Kada nama porezu donese, Pod oružjem na divan iziđe: Desnu ruku na jatagan metne, A lijevom porezu dodaje: „„Mehmed-Aga! eto ti poreze, Sirotinja te je pozdravila, Više tebi davati ne more!““ Ja porezu započnem brojiti A on na me očima strijelja: „„Mehmed-Aga, zar ćeš je brojiti? Ta ja sam je jednom izbrojio.““ Ja je više brojiti ne smijem, Već porezu u kraj sebe bacim. Jedva čekam da se skine beda, Jer ne mogu da gledam u njega. On je paša, a ja sam subaša.“
Eto kakav je bio pred Turcima Birčanin Ilija! Nije čudo što je stavljen među prve koje su Dahije bile naumile pogubiti.
Kad je Mehmed-Aga, došavši u Valjevo, poručio Birčaninu da dođe, onda momak Milić Kedić rekne Iliji:
Baš, kneže, da nisi išao zveru u čeljusti; ili bar povedi više društva?
— Miliću! odgovori Birčanin: — Fočić mene zove na veru; zove me kao vlast, da sa mnom govori o narodskim poslovima; ne mogu da ne idem: a da povedem društva, pokazao bih da mu veri ne verujem; ne ću; nego ću otići sam, i još bez konja i oružja. Ako bude prava vera, vratiću se zdrav i čitav; a ako ne bude, ja ću poginuti; ali će i Turcima doći glave pogažena vera i suze sirotinjske!…
Kazavši to, digne se u selo Rabas, na neko starosvastvo; odatle ode u selo Sedlare, te tu ostavi konja i teže oružje, a sam siđe u Valjevo. Kad tamo — a on ima šta i videti! Prvo smotri Kneza Aleksu, koji je već znao zašto ih Turci zovu, i koji mu lagano rekne:
— Šta ćeš ovde, Birčanine, od Boga ne našao? Gde ti je Medvednik? Ja se nadam da ti i mene izbaviš, a ti i svoju glavu donese Turcima u ruke?!
Ilija vide da nema ni pomena o narodskim poslovima; vide dobro što ga čeka, ali beše dockan. Ponudi Turčinu otkup na svoj život, ali mu se otkup ne primi.
I tako pade i njegova glava na poljicu, pored Kolubare, 80 hvata ispod mosta, 23 Januara 1804.
Telo njegovo uzme momak njegov, potonji starešina i junak, Milić Kedić, i sahrani kod ćelîske crkve, na 1 hvat severoistočno od oltara i severnih crkvenih vrata. Na grob mu je stavljena ploča, od beloga mramora, na kojoj se s mukom mogu pročitati ove reči:
„Zde počivajet rab boži Ilija Knez… Birčanin ot…ra Melded… Fo…i…“
Ploča je sva izrazbijana, i ja sam mislio da su je Turci nadžacima izlupali; ali, na našu sramotu, doznadoh da tome nisu krivi Turci, nego baš Ilini potomci. Kad je, Birčaninovom krvlju kupljena, sloboda htela da obnovi ćelîsku crkvu, onda su majstori baš u Ilinu ploču ovrli koze (skele), i tako su je razlupali!
I od potomaka Birčaninovih ne nađe se čovek da osvećeni grob mučenikov zakloni od toga bratskoga vandalstva!
Oh, neznanje, koliko si grubo!!…
Birčanin je bio visoka rasta, crne masti, kosmat, dugačkih suvih obraza, pogleda veoma oštra, a glasa krupna. Bio je neobičan jahač, i neobičan gađač iz puške.
Pesma veli da je jahao krěhata, tojest, hata zelenka, a u Suvodanju se priča da je najradije jahao vranca bez belege, koji je bio crn kao gak, i koga je Birčanin kupio u Srebrnici za 700 groša, kad je cvancika bila 13 para.
O unkašu je svakad nosio topuzinu.
Turci su, posekavši Iliju, nudili njegova brata kneštvom, a on je odgovorio:
— Ja sam orač i kopač; u knezovanju se ne razumem. Da je i moj brat čuvao plug, ne bi mu glava se ramena odletela pre vremena!
Onda Turci okneže Milića Kedića, iz Suvodanja, koji je bio momak u Ilije.