Bogićević Antonije rodio se u selu Klupcima, blizu Loznice, u početku druge pole prošloga veka.
Mora biti da se još iz mladosti odlikovao među svojim seljacima, kad ga već na kraju 1804 vidimo kao jednoga između glavnih ljudi u Jadru.
On je tada, u društvu s Jevtom Savićem-Čotrićem iz Tršića, sa znanjem i odobrenjem Crnoga Đorđa i Jakova, uglavio s Mehmed-Kapetanom Vidajićem onaj ugovor od 7 tačaka, po kom su Podrinci bili mirni od Bošnjaka, ali nisu ni pristajali uza Srbe ustanike.
Docnije se taj ugovor pogazi, srpska vojska uđe u Jadar i Rađevinu, i Antonije Bogićević bude priznan za vojvodu podrinskoga.
Od toga doba Antonije je uvek bio na Loznici, ili duž Drine.
Veće borbe s Turcima imao je na Krupnju, na Rožnju više Sokola, na Rađevu Polju, i na Loznici (nekoliko puta).
Jednom behu Turci napali na Loznicu, te joj je i Karađorđe morao doći u pomoć.
Seča je bila strašna; počela se u selu Grnčari, pa se produžila na Loznici, i, najposle, svršila se na polju Tičaru. Turci su tada sa svim razbijeni, i na Drinu naterani. Očevidci pričaju da su je čak zamutili svojim lešinama!!
Godine 1810 Bogićević je bio opsednut u Loznici, ali su Turci oterani posle krvavoga boja u kom su se ranili Luka, Čupić, Mutap, Cincar Janko, i mnogi drugi.
Godine 1811 i 1812 nije bilo velikih bojeva na Drini, te je i Anta Bogićević bio malo miran.
Godine 1813, marta 9, piše Karađorđe Anti Bogićeviću, da je na onom kraju glavni vojvoda Luka Lazarević, koji će i Bogićeviću davati zapovesti. Za to da ga u svemu sluša.
U početku aprila, te godine, pominju se žalbe nekih kmetova protiv Ante Bogićevića, ali je, pred kraj toga meseca, on već umro, i Karađorđe, iza toga, postavi za starešinu Antina sina Bogosava, a Luci zapovedi da odredi jednoga svoga buljubašu Boji u pomoć.
Na taj način su vojvode Maksa Krstić i Petar Moler uzeli vlast i brigu vojvodsku pored Bogosava, koji je još bio mlad i nevešt.
Anta Bogićević, po želji svojoj, sahranjen je u šancu lozničkom, u kom se je toliko puta tukao s Turcima,
Kad Turci, godine 1813, zauzmu Loznicu i šanac loznički, oni iskopaju mrtvo telo Antino, odseku mu glavu, i odnesu u Zvornik, a kosti bace u baru kod šanca, prema reci Štiri. Neki Srbi, noću, izvade Antino telo iz bare, i zatrpaju ga u pređašnju raku, koja je 5 hvata daleko pravce k jugu od istočnoga dovratka južnih vrati sadašnje lozničke crkve. Na mestu gde su Antine kosti, do 1876 godine, nije bilo nikakvog drugog belega do jedan pokrupniji kamen iz kaldrme, koja je načinjena oko crkve.
Docnije, tek oko godine 1885—1886, unuk Antin, g. Mijailo Bogićević, poslao je jednu mramornu ploču sa zapisom:
„Ovde leže kosti Ante Bogićevića, vojvode lozničkog“, da se pološke stavi na mesto gde su Antine kosti.
Anti Bogićeviću rođena je kći g-đa Tomanija, žena Jevrema Obrenovića, baba po ocu nj. v. Kralju Milanu Prvom.
Ante Bogićevića ime i držanje zadahnulo je onu pesmu koju sada svako srpsko dete zna i peva:
Car vezira na divan poziva: Moj vezire, što mi đe ne dođeš? Ah, moj care, kako ću ti doći? Kad ne mogu kroz Loznicu proći? Od gospostva Bogićević’ Ante: I njegovih silnijeh junaka: Od saruga i od jatagana Od sabalja ni tankih pušaka!