Čamdžija Milisav, rodio se u selu Borku, u beogradskoj nahiji. Čamdžije su se zvali ljudi koji su vukli lađe uza Savu. Za Milisava se ne zna je li kad vukao lađe, a zna se da je prevozio ljude u čamcu preko Save. Valjda je od toga rada i prozvan Čamdžija.
Još prvih dana meseca februara 1804, Milisav Čamdžija s nekoliko drugova, dođe iz Borka u Vranić, te zapali turski han, i napadne na Turke koji su sedeli u hanu. Bilo je razglašeno da hajduci napadaju na hanove i na Turke, a u istini to se činilo po nagovoru Kneza Sime iz Borka i Pavla Popovića iz Vranića.
Od toga vremena, Milisav se nalazio uvek uz Kneza Simu. On nije želeo vlasti ni gospostva; njegova je sva sreća bila da Turke bije i da ih satire. U poslednje vreme imao je na sebi preko 10 rana. Čak kažu da mu je od jedne rane pod donjom vilicom ostalo šuplje, te nije mogao jesti ništa čorbasto!
Godine 1806 pred vaskrs bio je s Jankom Katićem i Vujicom u Mačvi, i odlikovao se je u boju s Turcima koji su bili porobili selo Sovljak.
U jurišu na Beograd, 29 novembra 1806, Milisav je prodrъo na šanac onde negde gde je sada gostionica Ruski Car, seo na top pa zapevao koliko ga glava donosi (a pevao je, vele, kao gorska vila):
„Haj! braćo Srbi, kriza sokolova! „K meni, k meni, ja sam na endeku. „I Čamdžija već na topu sedi“!
Taj radosni glas čuo je samrtno ranjeni Čarapić Vasa i obeselio se kao da ga na zvrčka nije zvrčila!
U Borku se priča da je Milisav naročito molio Karađorđa da može zapevati kad izide na endek. I kad je posle Karađorđe čuo njegov glas rekao je:
— Koekude, sverova Milisav, Bog i duša: Juriš’te junaci da mi ne budemo poslednji!
Čamdžija je preživeo nesrećnu godinu 1813, i dočekao je novi ustanak 1815.
U osvajanju Paleža (Obrenovca) 1815, Milisav se teško rani i, posle dva dana, umre kod svoje kuće u Borku.
U vođu Mateje Ivanovića u Borku pod jednim orahom dva su grobna belega: manji je Milisava Čamdžije a veći je njegovoga brata, pored koga je Milisav želeo da ga sahrane. I sahranili su ga po želji njegovoj.
Jedan od očevidaca veli:
— Milisav Čamdžija bio je jedan od prvih junaka srpskih!
A pokojni Jokić kaže:
— To je bila jedna besmrtna junačina!
Čamdžija je bio smeđ, omalena rasta tako da se po njegovu telu ne bi nikad moglo pomisliti da je onoliki junak koliki je bio.
Kao što je već rečeno, on je vrlo mnogo ranjavan pa i u zube te je s toga u poslednje vreme šušketao kad govori, ali mu to nije smetalo uvek lepo pevati, i uvek se junački biti za otadžbinu.
Slava imenu njegovu do veka!
Dopuna
Ne udi znati šta za Čamdžije piše Vuk (Rječnik, str. 818) „U početku ovoga vijeka (1800—1804) zvali su se čamdžije u Srbiji i u Bosni vojnici turskoga zakona, koji su iz Bosne na čamovima silazili u Biograd na stotine, i ondje su se u dahija i ostalijeh poglavica turskih naimale u vojničku službu. Čamdžije su na ovom kraju gotovo bile postale ono što su na istočnoj strani bile Krdžalije, samo što su Krdžalije bile sve konjici, i vrlo su se lijepo odjevale, a Čamdžije su bile pješaci i slabo su marile za lijepo odijelo, ali im je oružje (duga puška, dva pištolja i nož) bilo vrlo dobro i čisto“.
Za Milisava Čamdžiju pak koji je bio Srbin iz sela Borka i zna se zašto je prozvan tako, Anta Protić u svom pričanju, kaže kako je Janko Katić, u časni post, 1806, u selu Klenju, slao Milisava Čamdžiju da uvodi Turke:
„Milisav, hala čovek, veli dalje Anta: — na desetoricu bi udario: pripasao neku madžarsku sabljetinu, pa se raduje što će da ide!… Sve je video, pa se vratio da kaže; ali kad poče govoriti o mnoštvu Turaka, Katić metnu prst na usta — da to ne kazuje…“