Čarapić Đorđe, stariji sin Tanasija Čarapića, rodio se u Belom Potoku, od prilike 1792.
Kad mu je otac poginuo on je, i ako je bio vrlo mlad, postao neki podvojvoda pod Mutapovom komandom.
Godine 1813 nalazio se je zajedno s bratom od strica Ilijom na Deligradu gde su imali svoj šanac i bili se s Turcima.
Očevidci pričaju za Đorđa i Iliju da su se, dok traje boj, bili kao i drugi vojnici, a čim boj prestane oni se s vojnicima bacaju kamena s ramena, i upinju se iz sve snage da bi sve druge nadbacili!
Ispred turske najezde i Đorđe je s majkom i svima svojima, ostavio Ripanj i prebegao u Srem, zajedno o Ilijom Vasini sinom.
Ilija je iz Srema otišao u Besarabiju, a Đorđe se, sa svojom majkom i bratom Markom, vrati 1815 u Ripanj, gde su mu Turci već bili popalili sve zgrade, i isekli neke šljive.
Đorđe i brat mu Marko navale na novo kućiti kuću, i kroz nekoliko godina lepo se oporave.
Godine 1825 u smederevskoj nahiji bukne Đakova Buna. Za tu bunu znao je i Đorđe Čarapić, jer je bio digao narod iz nahije beogradske, da se udruži s Đakom; ali preteče Vučić te Đaka pobedi i vojsku mu rastera, pa se, s toga, i Đorđeva družina, raziđe svaki svojoj kući. Đorđe pak, kao čovek već kriv, uteče u Banat, kuda mu docnije ode i brat Marko.
Govori se da je Đorđe tada išao u Rusiju te od Karađorđeva sina Alekse, uzeo novaca i poruku da na novo digne bunu protiv Kneza Miloša i protiv Turaka.
Bilo kako mu drago, tek se Đorđe preko pisama stane dogovarati za tu bunu s beogradskim učiteljem Mijailom Berisavljevićem (rodom iz Divoša u Sremu), koji je pre bio učitelj u Ripnju i onde imao kuću. Mijailo, posle nekog vremena, otkrije tu nameru drugom beogradskom učitelju Petru Radosavkiću, rodom iz Bačke, iz sela Palanke.
Pred Cveti 1826 Čarapići Đorđe i Marko pređu kradom u Srbiju, i učitelj Mijailo ode noću u Avalu, te se s njima sastane, poda im nešto baruta i olova; po tom, vrativši se u Beograd, napiše proklamaciju za bunu. U toj proklamaciji, između ostaloga, bilo je i ovo:
Ko donese glavu Miloševu, dobiće pedeset hiljada dukata na godinu; za Jovanovu i Jevremovu glavu obricalo se po dvadeset hiljada, u za glavu Sime Paštrmca i Kneza Vučića — po pet hiljada dukata!
Ovih proklamacija nisu mogli njih dvojica prepisati koliko im je trebalo, za to svoju nameru otkriju i drugaru Petra Radosavkića, mladu momčetu, rodom iz Niša, koje je prilično znalo pisati, te im pomogne prepisivati.
Među tim je Knez Miloš doznao za tu nameru, i naredio jedne ljude da učitelja Mijaila uhvate i odvedu u Kragujevac, a druge — da opkole Avalu te da pohvataju Čarapiće.
U ovu bunu bili su umešani Čarapići Đorđe i Marko, sinovi Tanasijevi; Đurađ i Petar, sinovi Savini; Milovan Gajić, zet Tanasija Čarapića; Jovan, sin Marka Čarapića (koga su ubili Turci u Kaluđericama), i još neki knezovi i seljaci iz okoline. Buni se najviše protivio Pera Čarapić, sin Savin, koji nikako nije hteo pristati u taj posao.
Čarapići su se krili nekoliko dana od potere, ali ih najposle potera opkoli u potoku ispod Torlaka, nad selom Rakovicom, i panduri pripucaju na njih. Đorđa i Đurđa Čarapiće i zeta im Milovana ubiju odmah, a Marko ubije jednoga pandura. Onda knez Parezan zapovedi nekom Marku Pirivatriću iz Bela Potoka da raseče kositer i da ga metne u pušku, te tako i Marka ubiju.1
Pobijene Čarapiće bace na točkove na Torlaku kraj druma, a one druge ljude koji su za taj posao znali povežu i oteraju u Ripanj, gde ih zatvore u kuću nekih Arnautovića.
Tu se je posle vodila strašna istraga o kojoj kad se priča jeza čoveka hvata.
Najposle se cela stvar svrši ovako:
Učitelju Mijailu Berisavljeviću odsečene su obe ruke više šake i malo od jezika; Petru Radosavkiću i njegovu drugaru po desna ruka i po malo od jezika, a sve druge koji su bili rodom iz Srbije, i u tu su bunu umešani, poubijaju.2
Porodice Čarapića vlast protera u razna mesta po Srbiji. Tako je Đorđeva i Markova majka s drugom decom bila proterana u Brusnicu. Tada neki mladići od rođe Čarapića pobegnu kud koji, i izmene prezimena da se ne bi znalo od kojih su ljudi.
Ceo taj pokret, kome je Đorđe Čarapić bio kolovođa, prozove se Čarapića Buna 1826 godine.
- Za Marka se pričalo da se rodio s dva znaka: imao je, vele, krst na desnoj ruci, i pramen zlatne rose. Za to se drali da njega ne bije olovo. S toga je Parezan i naredio da ga biju kositerom! ↩︎
- Vuk, Građa za istoriju, str. 185-188.
Priča se da je među onima zatvorenima u kući Arnautovića u Ripnju, bio i Jovan Čarapić sin Marka Čarapića (kojega su posekle dahije). Jovanu majka donese hleb i u hlebu makazice, te on iseče konopac, uteče iz zatvora, i zavuče se pod korito ripanjske češme gde sačeka noć. Posle, noću, zapali pravo u Kragujevac Knezu Milošu.
— Otkud ti, Jovane, veseo bio? upita ga Knez kad ga vidi.
— Eto dobegoh k tebi, Gospodaru, pa čini što znaš!
— A što mi bolan još koga na dovede; što mi bar Marka nisi doveo? (Marka je Knez poznavao i voleo).
— Idite, reče posle toga Knez momcima: — onoj nesrećnici (Đurđiji, sestri Đorđa i Marka) i kažite joj, da je Jovan živ i zdrav kod mene. (Jovanu nije bilo ništa). ↩︎