Čarapić Ilija, sin Vase Čarapića, rodio se u Belom Potoku 1792 godine.
Posle smrti strica svoga, vojvode Tanasija Čarapića, Ilija je postao vojvoda, i ako mu nije bilo više od 18 godina, ali je ipak stajao pod vlašću Mutapovom.
Godine 1813, pred propast Srbije, nalazio se je na Deligradu, poslednji put odupirao se je Turcima na Moravi prema Požarevcu.
Turci, prešavši velikim brojem preko Morave, razbiju Čarapićevu vojsku tako da on jedva s dvaestinu momaka pobegne peške.
Neki Jovan Drvar, buljubaša u gročanskoj vojsci, videći vojvodu da pešači, skoči sa svoga konja i rekne:
— Ta za moga života ne mogu gledati da uz moga konja pešačiš, niti ću te tu ostaviti!1
Ilija dođe u Ripanj kući, pokopa krupniji bakar i prangije u zemlju; digne što se moglo poneti, krene svu svoju čeljad, a pozove i seljake koji su hteli, te se svi prevezu preko Save prema sremskom selu Bežaniji. Onamo se nastani u selu Surčinu, gde je probavio neko vreme. Docnije, s majkom Nastom i sestrama, ode za Karađorđem u Hotin u Besarabiji. Iz Hotina je prešao i Kišenjev gde je ostao dugo.
U Srbiju se je vratio mnogo posle godine 1830, i došao je u Kragujevac, gde se oženi Stamenkom, kćerju Karađorđevom.
Knez Miloš je najpre postavio Iliju za carinara u Poreču, docnije ga je premestio u Beograd za policaja pod vlašću Cvetke Rajovića. U toj službi Ilija je na Terazijama delio beograđanima placeve koji su god pristali da zagrade svoju deonicu, ali je mnogima i ta ograda onda bila teška.
Dok je Ilija bio u Beogradu u službi, umrla mu je majka Nasta, Vasina udovica, i sahranjena je u beogradsko groblje.
Posle toga, Ilija je postavljen za člana suda u Kruševcu. Tu mu se je dogodila nesreća: napivši se jednom u društvu govorno neke krupne reči protiv Kneza Miloša. Njegov drugar u službi, Čolak-Anta, pobojavši se za se, javi to Knezu Milošu, od koga dođe zapovest da se Čarapić okuje i dotera u Kragujevac. S njim pođe i Petar Lazarević, načelnik kruševački.
Knez Miloš upita Lazarevića šta je to bilo?
— Prazan govor pijana čoveka, Gospodaru! odgovori Petar: — ništa drugo!
Knez onda pusti Iliju u slobodu, ali mu ne vrati službe koju je dotle imao.
Posle toga slučaja, Čarapić dođe u Beograd, gde je imao svoju kućicu, pa je tu životario vrlo sirotinjski. Kneginja Ljubica, Vučić, i Avram Petronijević pomagali su mu hranom i novcem dok je god bio živ, a umro je 21 aprila 1842, i ukopan je kod Markove crkve u Paliluli.
Pečat vojvode Ilije Čarapića nalazi se danas u g. Petra Radojlovića penzionara u Beogradu.
- Milutinović, Istorija, str. 33. ↩︎