Cincar-Janko (Popović)

Cincar-Janko (Popović), rodio se u Ohridu, u Makedoniji 1779 godine, a u Srbiju je dobegao oko godine 1800. Najpre se je bio nastanio u Valjevu. Kad je Fočić posekao Aleksu Nenadovića i Iliju Birčanina, on je bio pritvorio i Janka, kao došljaka iz Turske na koga je nešto posumnjao. Na veliku molbu kmetova i trgovaca, Turci Janka puste iz zatvora. A čim ustanak bukne, Janko stupi u red boraca kao dragovoljac. Karađorđe ga na skoro načini bimbašom, i pod komandu mu da nekolike stotine bećara.

Janko je bio u boju kad je uziman Beograd, ali se još u boju na Mišaru pokazao kao pravi junak. Posle turskoga razboja na bojnom polju, Janko je s Mutapom prešao čak preko Save u Bosut, i tu je on posekao Ostroč-Kapetana a Mutap staroga Hadži-Mostu.1

Docnije je pod komandom Luke Lazarevića bio u bojevima na Užicu, na Loznici, na Bukovici, preko Drine na Bijeljina, gde je Miloš pogubio Meha Orugdžića. Ovde je udario na nekog junaka Turčina koji bi ta možda i savladao da mu nije pritrčao u pomoć Stojan Čupić, i Turčinu, kao oklopniku, nadžakom razlupao glavu.

Posle godine 1811, Janka viđamo kao vojvodu požarevačkoga. Kao takav borio se je Janko i na Deligradu.

Godine 1812 i 1813 u Karađorđevu Protokolu ima više od deset numera u kojima se Janku zapoveda da izvodi vojsku na Deligrad i na granicu gurgusovačku, da sprema hranu, i da vojnike vežba, itd., itd.

Posle propasti 1813, i Janko je za Karađorđem otišao na Srbije, a vratio se u otadžbinu tek posle godine 1830, i nastanio se je u Šapcu.

Godine 1833 oslabivši jako, Janko ode u Aleksinačku Banju da se leči: leka ne nađe nego u povratku odonuda umre u Ćupriji i bude ukopan u manastiru Ravanici.

Grob njegov pokriva ploča od crvenoga mramora, koja je na sredi prebijena.

Na ploči piše:

Nadgrobnik vojvode okružija požarevačkog Cincar-Janka Popovića, rođenog u Oridu, u Makedoniji, a ljeta 542 života svoga ovde u manastiru Ravanici 24 avgusta 1833 upokojenog.

Podignut od verne mu supruge Kumrije i dece svoje.

Cincar Janko bio je čovek srednjega rasta, smeđe masti, punih i rumenih obraza, malih šiljastih brkova, oka živa, a glasa koji zapoveda.

On je bio pravi junak.

Neka mu je slavan pomen među potomcima!


  1. O ovom događaju u Bosutu, pored Višnjićeve pesme ima neka priča u Zastavi br. 62 od godine 1887. ↩︎
  2. Na kamenu stoji 44, ali sin Cincar-Jankov Đoka veli da je greška, i da treba 54. ↩︎