Crnobarac Dimitrije, rodio se u Beogradu pred Mitrov dan 1818 godine. Osnovne škole svršio je u mestu rođenja, a gimnaziju u Kragujevcu. Posle toga bio je i u onoj vojnoj školi koju je Knez Miloš bio zaveo u Požarevcu 1837.
Posle školovanja ušao je u državnu službu.
Godine 1839 posla ga namesništvo u Beč na nauke; a docnije je prešao u Pariz, gde je školovanje dovršio, i postao doktor u pravima.
Kroza sve školovanje Crnobarac je bio odličan đak.
Vrativši se u otadžbinu, stupio je u službu kao sekretar u ministarstvu pravde 10 septembra 1848, pa načelnik u tom istom ministarstvu 31 januara 1850, a pomoćnik ministrov 23 dekembra 1854.
Godine 1856 maja 29, postao je privremeni zastupnik ministra pravde i prosvete.
Godine 1857 oktobra 13 otišao je za člana državnom savetu.
Tu je služio do proleća godine 1858.
Kada pak, po onom Etem-Pašinom izmirenju opozicije s Knezom, Garašanin bi pozvan da sastavi kabinet po svojoj volji, onda on 31 marta 1858 uze Crnobarca za popečitelja pravde i prosvete.
Događaji koji se izvršiše u Srbiji na kraju 1858, istaviše Crnobarca iz poslova. I on je tada sedeo doma, ili hodao po većim varošima u Jevropi dokle god je bio živ Knez Miloš. Tek kad Knez Mihailo, 14 septembra 1860, posle smrti oca svoga, dođe ne presto, Crnobarac je 28 oktobra te godine vraćen u savet za člana.
Tašt preko svake mere, pozivajući se uvek na svoje redovno školovanje, i na svoje dobro učenje u školama, Crnobarac je bio pravi bolesnik od nezadovoljstva. On je odgunđao svačiji napredak u službi, svačiji uspeh u popularnosti, svačiju sreću u porodici!
Večito gunđalo i nezadovoljnih, u savetu je, pored sve svoje dobre spreme, često bio velika smetnja mnogom ozbiljnom poslu. A slast mu je bila da jednom bude pozvan di on sastavi kabinet kom bi bio predsednik!
Kao takav nezadovoljnik činio je vladi Kneza Mihaila velike smetnje u savetu. Za to se Knez Mihailo doseti te ga uzme za ministra prosvete i crkvenih dela, obećavši mu, kao što Crnobarac uverava, kroz kratko vreme otpustiti Nikolu, koga Crnobarac naročito nije mogao trpeti, i poveriti njemu sastav novoga kabineta. Crnobarac se ćȕdao prilično ali, najposle, pristane i tako ga Knez Mihailo 1 januara 1868 pozdravi ukazom kao ministra prosvete.
Na tom mestu ostao je samo do 20 juna 1868, a tada je dao ostavku i otišao u penziju.
Više se u službu nije ni vraćao, jer se je na skoro obolestio pa je tražio leka zdravlju svome.
Struka prosvetna ima da zahvali Crnobarcu: prvo što je prvi povisio profesorima platu i dao im periode, i drugo što je oborio zabranu pravopisa, koje postanju sam je ranije bio doprineo.
Kao pravnik, pariski đak, Crnobarac je dobro znao ono što je u školi učio, ali dalje nije išao. I, na hvalu mu se može reći da je uvek naginjao merama liberalnih, osobito u poslednje vreme.
Inače je bio sveo sve svoje ideale: da steče novaca, da postane predsednik ministarstva, i da se dâ videti kao neka veličina. I novaca je stekao; živeći smerno gotovo kao đak brojio je u poslednje vreme preko 15 hiljada dukata pod interesom!
Za predsedništvo u doba mirno mogao je biti dobar; a za vremena burna, nije nikako. Kad je u Beogradu, 29 maja 1868, kao grom pukao glas da je Knez Mihailo poginuo, Crnobarac se desio u parku kod saveta u šetnji. Piroćanac, čuvši taj glas, zovnuo ga je i rekao mu:
— Evo čoveka koji kaže da je Knez poginuo! Ako to nije istina, može biti da je znak nekoj drugoj nesreći! Nego idite odmah u ministarstvo da ste na dužnosti! Ko zna šta može biti!…
Crnobarac je otišao odmah kući, zatvorio se, i tek sutra dan javio se na dužnost!
Crnobarac je bio lenj na pisanje, kao malo ko. Ipak se potrudio i napisao 21 tabak na polovini memoara 5/17 dekembra 1857 do 8 aprila 1864; i od 1 januara do 22 maja 1868 godine. Ovi poslednji memoari iznose 31 polutabak rukopisa!
u prvima je njegovo postavljenje za savetnika, i dolazak Etem-Pašin u Srbiju; a u drugima — njegovo ministrovanje pod Knezom Mihailom.
I u to nekoliko tabačića nema gotovo ništa drugo do jedino njegovo protestovanje što se njegova ličnost previđa.
Crnobarac je bio čovek malena rasta, krvavih očiju, malenoga, crvenoga, zatubastoga nosa a malih brčića. Štedljiv je bio u odelu tako da je gotovo uvek nosio potkušene pantalone, izlizan kaput, i na novo peglani šešir. I još bi se ljutio na beogradsku kaldrmu s koje, božem, ne može da nosi dužih pantalona.
Nije hteo da se ženi, pa je pred smrt bolovao kao kakav sluga, i umro je kao beskutnjik. Sva štednja i tekovina njegova otišla je bez traga.
Umro je u Beču 14 juna 1872, pa mu je telo preneseno u Beograd, i ukopano kod palilulske crkve, gde mu se danas boj se ni grob ne zna!