Ćurčija Đorđe

Ćurčija Đorđe, rodio se u selu Bosutu, u Sremu; prezime mu je bilo Obradović1, ali se nikad nije zvao drugojače nego ovako kako je zapisano. U Srbiju je prešao još kao dete. Najpre je živeo u Krupnju, kao majstor Ćurčija, od čega mu je i prezime ostalo. Docnije se odmetnuo u hajduke i bio je najslavniji harambaša na svemu onom kraju.

Kako je čuo da je u Šumadiji buknuo ustanak, odmah je i svoje napade na Turke raširio, i tako se je sastao s Jakovom Nenadovićem koji je s valjevskom nahijom pristupao k Šapcu.

Na Lazarevu Subotu, 1804, kod manastira Čokešine, pred onaj krvavi boj u kom su ustanici onako stradali i braća Nedići onako junaštvo pokazali, Ćurčija se svadi s Jakovom, pa sa svojim ljudma ode u planinu.

Malo docnije, Jakov zauzme Šabac i svu šabačku nahiju, pa postavi svoje ljude na skelama i po selima za upravnike.

Ćurčija se, tada, pomiri s njime, i oba zajedno odu najpre na Vračar — na poziv Karađorđev — a posle, zajedno s ovim, na Požarevac.

Posle osvojenja Požarevca, kad su delili plen, Ćurčija se zbog nekog đavoljeg noža naljuti i na Jakova i na Karađorđa, pa zapali, sa svojim ljudima, u Mačvu, i tamo otera Jakovljeve ljude, a namesti svoje. Na mitrovačku skelu metne svojega brata Jovana.

Baš kad je Ćurčija, tako ljutit idući od Beograda, stigao u Šabac, i svoj svileni barjak pobio na srpskom varošištu, udari iz Bosne Bećir-Paša s vojskom da, po ugovoru sa Srbima, dahisku silu skrati. Kad Turci vide kako se vije Ćurčin barjak, onda će jedan starac, uhvativši se za bradu, viknuti:

— Vala i bila! evo bijela brada a barjaka hajdučkoga ne viđeh do danaske!…

Rasteravši Jakovljeve ljude i namestivši svoje, Ćurčija ode tući se s Turcima koji su bili jako navalili ispreko Drine, osobito prema Loznici i Jadru. U tom je bio junak svuda, ali ne i srećan svuda; osobito se uzmicalo gde nije bilo njega i njegovoga čvrstoga zapta. Pri svem tom, on je ili pobio ili rasterao sve Turke koji su bili u Krupnju, u Loznici, i u Lešnici. U Šuricama zapalio je Alibegove dvore, pokupio dželep goveda, poslao na Mitrovicu te prodao, i za te novce kupio baruta pa razdao vojsci.

Najposle se stani u šumi Ranitovači na utoku Jadra u Drinu.

Među tim Mus-Aga, koji je, po ranijem ugovoru sa Srbima, morao ostaviti Šabac i otići u Bosnu, skupi u Bosni nekoliko dobrih konjanika, prođe neviđen kroz Mačvu, dođe k Šapcu, poseče na bajiru 70 Srba, uđe u šabački grad i, posle kratkoga bavljenja, vrati se na trag u Bosnu. Govorilo se je onda da je samo došao te iskopao svojih sto oka dukata koje je bio zakopao u gradu.

Jakov opet, kako je čuo šta je Ćurčija uradio od njegovih ljudi, počne mu raditi o glavi. Za to razglasi da je Ćurčija izdao Jadar i Mačvu Turcima za novce. I tako ga, na Vračaru, optuži kod Karađorđa i drugih vojvoda, kao izdajnika, hajduka, i zulumćara, i dobije dopuštenje da ide s vojskom da ga ubije, i onaj kraj umiri i uredi. I da bi to mogao lakše učiniti, i kao svakad da bi imao izgovor da ga nije sam on ubio nego u dogovoru sa svima, krene nešto vojske i iz beogradske nahije.

Izišavši s ovom vojskom u Mačvu, Jakov nije hteo ništa dirati u one ljude koje je Ćurčija bio ponameštao, nego prođe s mirom u Novo Selo. Tu se ulogori, pa piše u Jadar Ćurčiji da mu dođe na sastanak, da se dogovore kako će unapredak onaj kraj čuvati od Turaka. Ćurčija kad primi to pismo, ne bojeći se niti što sumnjajući, ostavi svoje momke u Jadru pa samo s trojicom (sa Simom iz Cerovca, s Petrom i Nikolom, dvojicom rođene braće iz Badanje) dođe u Novo Selo. Jakov, premda je imao čitavu vojsku a Ćurčija samo tri momka, opet je bio u velikoj brizi, kako će ga pogubiti; jer se bojao da ne opazi, i na novo se ne pohajduči, pa posle ne bi imao mira ni danju ni noću; a kako se god bojao njega tako isto i njegovoga momka Sime Cerovca. Za to ih, kad dođu, primi vrlo lepo, a naredi svoje momke da gledaju da ih ubiju oba u jedno vreme. Kad Ćurčija, posle ručka, legne pod čadorom da spava, Jakovljevci sednu sa Simom na neku kladu, i navale da ga opoje, pa se pritvore da hoće da pazare neke njegove pištolje: a kad on jednima da pištolje da gledaju, drugi ga prevale preko klade, i zakolju kao jagnje. Opazivši to, jedan od one dvojice braće iz Badanje otrči Ćurčiji pod čador pa poviče:

— Arambaša! Od Boga ne našao! Ubiše Valjevca Simu!

Ćurčija skoči, i poviče:

— Kamo moj konj!

A kad vidi da se već ni do konja doći ne može, spopadne pušku po sredini, pa pobegne preko logora a Valjevci poviču:

— Aj, more, udrite hajduka!

Sa svih strana ospu se na nj puške, i odmah ga, tako u bežanju, udari sedamnaest pušaka; onda on potegne pištolj, te iz jedne kolibe rastera ljude, i tu izbaci nekoliko pušaka na one koji su na njega izokola jednako pucali, ali ga rane savladaju, te padne na zemlju, a ljudi sa strane pritrče te ga primlate puškama kijački, i još onako živa svuku ga, i razgrabe mu haljine i oružje. Tu poginu i ona mu dva momka iz Badanje. Kako Ćurčije nestane s ovoga sveta, Jakov odmah pošlje svoje ljude, te ubiju i brata njegova na mitrovačkoj skeli; a druge razašnje po svoj šabačkoj nahiji, te pobiju više od 30 Ćurtinovaca, a ostali se razbegnu i posakrivaju. Jakov namesti opet svoje ljude, kao što su i pre bili i, naplativši dobro svoju poputninu kako od Mačvana što su Turke propustili, tako i od šabačkih Turaka, što su ih primili, vrati se s vojskom k Beogradu.

U Đorđa Ćurčije bio je pisar potonji slavni Jadranin, Vuk St. Karadžić, koji je većinom ovo i zapisao o svome starešini.


  1. Zastava br. 62, od 1887. ↩︎