Davidović Dimitrije rodio se u Zemunu, 13 oktobra 1789, od oca Gavrila i matere Marije.
Osnovnu školu svršio je u Zemunu; otac ga je hteo dati u školu grčku, da nauči grčki, ali Dimitrije, dečko vrlo uporan, ne htede ni po što šći grčkom daskalu, za koga je mislio da se od daske zove daskalo.
Docnije se je mnogo kajao što je tako bio neposlušan, ali — što je prošlo, nije se vraćalo.
Gimnaziju je učio u Karlovcima. Na kraju šestoga razreda, Davidović se nešto zameri svome profesoru Hranislavu te, s toga, bude isključen iz škole.
Iz Karlovaca ode u Kezmark, te svrši prvu godinu filosofije, a drugu godinu ode te svrši u Pešti, pa onda pređe u školu medicinsku, u kojoj je učio tri godine, uvek odlično napredujući u naukama.
Ovo se dogodilo godine 1811, kada je Dimitriju bila dvadeset druga od rođenja.
Iz Pešte Davidović ode u Beč, te produži medicinske studije. Baveći se u Beču, Davidović se udruži s Dimitrijem Frušićem, te u austriske vlade izrade dopust, i počnu izdavati Srpske Novine. Ovaj posao Davidović je, najpre, radio zajednički s Frušićem, a posle, svršivši četvrtu godinu medicine, ostavi školu, i sam se sa svim oda na književnost.
Tako je Davidović, od godine 1813 do 1821, uređivao u Beču Srpske Novine, koje su onda, u svem srpskom svetu, bile jedini srpski glasnik o narodu srpskom! Izdajući novine, bio je nastao i dobio dopust, te je i srpsku štampariju nabavio, a to se, u ono vreme, uzimalo kao ogromna narodna tekovina.
Toj tekovini je Fruškogorski pevac spevao odu, punu patrijotskoga žara, koja se i danas može u slast pročitati.
Pored Srpskih Novina, Davidović je, od 1815—1821 (osem 1817) izdao šest knjiga Zabavnika, s lepom, odabranom sadržinom koja je, gotovo sva, izišla iz njegova pera.
Godine 1821 štampao je kratku Istoriju Srpskog Naroda.
Baveći se u Beču, oženio se je, 18 maja 1817, devojkom Savkom Diomandinom, iz Pešte.
Ova žena, rodivši mu sina Svetozara, umre posle porođaja, a on se, 26 januara 1819, oženi drugom, po imenu, Jelenom, s kojom je izrodio drugu decu, i s kojom je živeo do svoje smrti.
Godine 1821, novembra 14, prešao je u Srbiju, i Knez Miloš ga je postavio za sekretara svoje kancelarije.
u toj službi ostao je dugo, i radio je mnogo, vrlo mnogo.
Kad je, godine 1829, septembra 2, u Jedrenu, uglavljen mir između Rusije i Turske, Davidovića je Knez Miloš, s deputacijom, 5 novembra, poslao u Carigrad da, prema tom ugovoru, predstavi zahteve Srbije. Iz Carigrada se je Davidović vratio tek o Mitrovu dne 1830, pošto je, dotle, Porta već dala Hatišerif od 3 avgusta 1830, u kom su bila određena prava ondašnje Kneževine Srbije.
Na Svetog Andreju (30 novembra) 1830, Davidović je, po zapovesti kneževoj, na Vračaru, gde je sada porta Palilulske Crkve, na Humci koja se poznaje i danas, taj Hatišerif čitao i objašnjavao skupštini pred Knezom Milošem i beogradskim vezirom. Do toga dana, Davidović je zavijao oko glave šal, kao i sve druge srpske starešine, po pročitanju pak toga akta, odavio je šal i poslao ga kući, a na glavu je metnuo drugu kapu.
Godine 1831 išao je, po drugi put, u Carigrad radi narodnih poslova, i bavio se je onamo nekoliko meseca.
Godine 1833, februara 3, poslan je, o deputacijom, po treći put u Carigrad, s predlozima od pobunjenih nahija. Odonuda se vratio meseca septembra, a novembra je već izdan naknadni Hatišerif. Tada su s Davidovićem bili Laza Todorović i Stojan Simić. Tada je Davidović dobio od Cara Nikole orden Svetoga Vladimira četvrtog reda.
Pored svih svojih službenih poslova, Davidović je dospevao da radi i u književnosti: opisao je Žiču (Letopis 2. 1828), izdao Zabavnike za 1833, 1834 i 1835; a godine 1834 i 1835 uređivao je i Srpske Novine, prve u Srbiji.
Prvih dana godine 1835, buknu u Srbiji Miletina Buna. To je bio jedan opor protest protiv oklevanja s kojim se uvodilo pravno stanje u Srbiji. Ljudi su tražili: da lična i imovna prava budu zaštićena redovnim sudovima, pa kad se to nije na vreme dalo, javio se je ovaj opori protest i zahtev.
Knez Miloš, da bi zadovoljio narod, obeća sazvati o Sretenju (2 februara) skupštinu, i tada, dati Srbiji ustav. Toga radi poveri Davidoviću da Ustav napiše.
Davidović, čovek oduševljen za ideje slobode, i malko idejalista po umu, jedva dočeka tu priliku, i naveze u Ustavu sve slobode koje je ondašnje napredno mišljenje u Jevropi smatralo kao najveću narodnu tekovinu.
Knez Miloš, zdravo ceneći prilike u kojima je, govorio bi mu češće:
— Kumašine, činiš ’voliko, oči otvaraj, gledaj što pišeš, da posle nemam nove glavobolje!
— Ne brinite se, Gospodaru, odgovarao je Davidović: — Srbija ima nezavisno vnutrenje pravlenije: vi možete svoju zemlju uređivati kako nađete za najbolje!
— E, moj kumašine, da je to jahati konja, pasati sablju, i biti se s Turcima, znao bih ja i sam šta bih radio, ali to naše nezavisno pravlenije mora da se povija po svakom jakom vetru. Za to ti gledaj šta pišeš!
Ustav se napisa, i, s velikom svečanošću, proglasi.
Davidović, po proglašenju toga ustava, posta ministar unutrašnjih poslova a, za vreme, upravljao je i ministarstvom prosvete.
Ne prođe mnogo po obnarodovanju toga ustava, a Knezu Milošu stigoše gorki prekori od Porte, od Rusije, i od Austrije kao susetke.
Knezu se zameralo: što se poveo za Davidovićem, te u Ustav uneo neke „vigovske ideje“, koje su, govorilo se, opasne za susede! Dalje se je tražilo da se Davidović, kao takav čovek, udalji od poslova.
Knez Miloš, ljut po naravi, ovde plane sa svim pravedno, jer je sve to predviđao i govorio Davidoviću, pa ga nije poslušao. Davidovića je krivio i što je takav Ustav napisao, i što ga je u vrlo mnogo egzemplara štampao, i što je sve druge reforme objavljivao u novinama.
Za to, 16 marta 1835, oduzme od Davidovića uređivanje Srpskih Novina, i preda ga Dimitriju Isailoviću.
Davidović, udaljen od poslova, a čovek slaba zdravlja, ostavi Kragujevac, i preseli se u Smederevo, bliže vodi i lekarima onostranim. U Smederevu, pomoću braće Simića, kupi, za 300 dukata, dobarce Ćirilovac, i počiv, u varoši, graditi kuću na dva boja; ili je nije ni dovršio, nego je, onako nedovršena, prodata posle njegove smrti.
Davidović je udaljen od poslova 4 maja 1835.
Te godine, 9 jula, prispe u Srbiju Baron Rikman, poslanik Cara Nikole. I ovaj je žestoko kudio sve što je urađeno o Sretenjskoj Skupštini.
U isto vreme, Knez Miloš se je spremao da ide u Carigrad, Sultanu u pohode. Pa, polazeći iz zemlje, ostavi na svom mestu brata svoga Jevrema, a ujedno (13 jula 1835) postavi Davidovića za, savetnika, i zapovedi mu da bude zajedno s g. Jevremom u dvoru kragujevačkom, i da se nahodi Jevremu na ruci u svačemu.
Dok se je Knez bavio u Carigradu, prebacivali su mu i Turci, i Rusi iz poslanstva, što još drži uza se Davidovića, koga su oni smatrali za uzrok svemu nezadovoljestvu dvorova protiv Kneza i Srbije.
Za to je Knez Davidoviću, i posle, davao platu, ali ga u poslove nije zvao.
Kad mu se Davidović požalio na to stanje, on mu je, 12 septembra 1836, ovako otpisao:
— Vi sami znate ko vas u našoj službi ne trpi!
Davidović poište pasoš da ide u Vlašku, a Knez odgovori:
— Onaj koji te ovde goni, ni u Vlaškoj te ne će ostaviti na miru; nego sedi gde si!
Davidović, po naravi žustar, a sad još i bolestan, piše Knezu, i, među drugim razlozima, veli ovako:
— Lasno je reći: „sedi gde si“, ali je teško to učiniti, kad se nema o čem živeti!
S proleća 1837 dođe Davidoviću poziv da ide ka Kneževićima Milanu i Mihailu, i da sastavi plan za njihovo školovanje. Ma koliko da se je tome radovao, ipak, na taj posao nije mogao otići, sa svoje bolesti koja ga je bila veoma obrvala.
Davidović je umro u Smederevu 25 marta 1838, i ukopan je čelo oltara Gornje Crkve. Po želji njegovoj, grob mu pokriva, beli studenički mramor s ovim zapisom: „Dimitrije Davidović sav Srbin“.
Davidović je, osem srpskog jezika, znao nemački, latinski, i francuski, a razumevao je i ruski.
Bio je član Učenoga Društva u Krakovu još od 1820 godine.
Davidović je bio od sitnih ljudi, suv, boginjav, očiju slabih, trepavica crvenih, sa čega je, pre vremena, morao nositi naočare.
Njegova dobro pogođena slika nalazi se u Beogradskom Narodnom Muzeju.
Posle sebe, Davidović je ostavio dva sina: Svetozara i Milana, i kćer Savku. Kći mu je umrla 1841, a oba sina su preminula kao neženjeni ljudi.
Godine 1864, Knez Mihailo, nahodeći se u Smederevu o berbi, zovne svoga dvorskog upravitelja, g. Nastasa Jovanovića, pa mu rekne:
— Otidite Gornjoj Crkvi, nađite grob pok. Dimitrija Davidovića, razgledajte mesto, pa pišite u Beč, da se načini i pošlje lep grobni spomenik pokojniku!
G. Jovanović uzme sa sobom i Milana Davidovića, sina Dimitrijeva; odu na grob i razgledaju mesto, pa onda Nastas Milanu kaže, kakav je nalog dobio od Kneza.
Čuvši to, Milan odgovori:
— Ja sam veoma zahvalan Njegovoj Svetlosti, što želi pokazati svoje uvaženje prema pokojnom ocu mome, ali to ne može biti;
— A zašto? upita Nastas.
— Za to što je otac moj testamentom naredio:
- a. da se sahrani u Srbiji;
- b. da mu se grob pokrije kamenom iz Srbije, i
- v. da mu na ploči budu samo reči: Dimitrije Davidović sav Srbin.
A kad bi se, sada, uradilo to što želi Knez, mene bi savest grizla!
S toga namera Kneza Mihaila nije ni izvršena…
Godine 1884 pokrene se u Smederevu misao: da se Davidoviću, na grobu, digne spomenik; i, u to ime, sklopi se odbor koji će se brinuti o izvršenju ga misli. Ali neko izađe i kaže, da je Davidović bio u nemilosti kod Kneza Miloša te mu, božem, s toga, ne treba dizati spomenik!!
Ovo je toliko smešno, da mu se nikako ne može verovati, nego će pre biti ono što je smelo i Kneza Mihaila, te zaslužnom književniku, i sekretaru oca svoga, nije mogao dići spomenika, kao što je želeo.