Demir Jovan (Mitrović) rodio se u Hercegovini, oko godine 1762, pa se doselio u Srbiju, i nastanio u selu Draženoviću, u nahiji užičkoj.
Čim se je preselio, odmah je otišao u srpsku vojsku, koja se već u velike tukla s Turcima (1804—1813).
Pošto se u nekoliko bojeva odlikovao, Demir je postao buljubaša u šancu na Ponikvama.
Boraveći u tom šancu, Demir, jednom, čuje da neka četa Turaka Sarajlija ide na Srbiju. Doznavši to, spremi se da nezvane goste dočeka. Uzme svoje pouzdane drugove: Podruga, Kaljevića, i Maloga Boju, s još nekoliko odabranih momaka, pa ode onamo duboko u Bosnu, čak na Novakovu Stenu, i tu sačeka i, iznenada, grune na Turke; razbije ih sa svim, i nekolike zarobi koje je, posle, za velike otkupe, pustio da idu slobodno kud ko hoće.
Ovim junaštvom, Demir je izašao na glas i među Srbima i među Turcima.
Godine 1811, dobio je kapetansku diplomu, i u tom činu zastala ga je nesrećna godina 1813.
Kad Turci, te godine, ovladaju Srbijom, Demir se odmetne u hajduke.
A kad se javio novi ustanak 1815, Knez Miloš je, među prvima, pozvao Demira na narodni posao. I Demir je skočio odmah, skupio družinu, i na Tatincu, više Užica, utvrdio se, odakle je branio Turcima Užičanima izlaziti ovamo dole u sela i Srbe uznemirivati.
I pošto se umirilo, Demir je bio starešina narodni. Priča se da se nije nikako mogao slagati s rujanskim srdarom, Jovanom Mićićem. Knez Miloš, ceneći oba, za veliko njihovo junaštvo, mirio ih je više puta; ili se oni opet zavade. Najposle ih zatvori oba, u jedan zatvor, rekavši:
— Dok se ne pomirite, ne ću vas pustiti!
Neko vreme oni su se i u zatvoru svađali, pa onda jedan od njih rekne:
— More, ovaj od istine ne će pustiti ni jednoga, dok se ne pomirimo! I pomire se, te izađu iz zatvora.
Ima priča da je Demir tužen Knezu Milošu za krivo suđenje i za otimanje, pa da se je, veštom dosetkom, opravdao. Ta je priča lepo izmišljena, ali u aktima piše da je Knez njemu zapovedio: da vrati sve što je od koga bio uzeo, ako želi ostati i dalje u vlasti!
Godine 1836, februara 23, Demir je dobio od Kneza Miloša 100 talira penzije, pa je, posle, toga, živeo kod svoje kuće, u Draženoviću.
Tu je i preminuo godine 1852.