Đukić Petar bio je vojvoda u kruševačkoj Župi od 1812 do 1813 godine.
Đukić je poginuo na Deligradu 1813, pred samu propast Srbije. Na domu mu je ostala žena Ikonija i dvoje dece: sin Boško i kći Spasenija.
Kad Hadži-Prodan, 1814, digne onu zlosrećnu bunu, onda glas o tom ustanku brzo dopre i u kruševačku Župu. Boško Đukić, mladić živ, i otresit, ostavi mater i sestru, pa ode u Levač da razbere šta je to i kako je?
U Levču ga Turci uhvate, okuju, i oteraju u Beograd, gde ga je čekala neminovna smrt.
Mati njegova pak, saznavši šta je sa sinom njenim, zovne svoju kćer, i upita je: bi li pristala ići u Turke, samo da izbavi brata?
Sestra pristane.
Ikonija onda, zajedno s ćerkom, dođe u Beograd, i obe iziđu pred Ćaja-Pašu.
Majka ponudi kćer da bi izbavila sina!
Ćaja upita devojku: pristaje li na to, drage volje?
— Ako mi brata daš majci, pristajem, odgovori devojka.
Ćaja pusti brata, i preda ga majci, a devojku pošlje u svoj harem.
Docnije se je ova devojka, junačkim pregnućem, izbavila iz turskoga harema, i prebegla preko Save1.
- Milutinovića Istorija, str. 93—94. ↩︎