Filipović Ivan rodio se je 11 juna 1823 u Velikoj Kopanici u Slavoniji.
Osnovnu školu učio je u mestu svoga rođenja, gimnaziju u Vinkovcima a preparandiju u Mitrovici.
Učitelj je prvo bio u Novoj Gradiškoj, a godine 1850 preselio se u Zagreb za učitelja onda na glasu Zoričićeve škole.
Od godine 1854—1862 bio je učitelj u Požezi u Slavoniji.
Godine 1862 postavljen je za učitelja gradske škole u Kaptolu u Zagrebu.
O prvoj učiteljskoj skupštini u Zagrebu 1872, Filipović je bio skupštini predsednik zajedno sa Mijatom Stojanovićem i Stepanom Buzolićem.
Godine 1873 u Beču, o zboru slovenskih pedagoga, Filipović je bio prvi potpredsednik.
Godine 1874 postavljen je za kraljevskog školskog nadzornika u zagrebačkoj županiji, i u tom zvanju ostao je do godine 1889, kada je stavljen u zasluženo stanje mira.
Od toga doba živeo je u Zagrebu sve do časa umrloga, koji mu kucnu 28 oktobra 1895 po novom, kada je ispustio svoju dobru, svoju radnu, svoju rodoljubivu dušu.
Što je Filipović za života svojega uradio u školi, u književnosti, i u svem prosvetnom životu hrvatskoga naroda, to se teško sve može pobrojiti.
Još dok je bio učenik u gimnaziji u Vinkovcima, Filipović je rado čitao knjige narodne, kao što su pesme Andreje Kačića-Miošića, i srpske narodne pesme, koje je skupio Vuk St. Karadžić.
Godine 1845 Filipović je počeo svoj književni rad u Ilirskoj Danici pozdravnom pesmom: Momu rodu o Novomu Godu.
Od toga doba često je pisao stihove i štampao ih u Danici, a i u drugim povremenim izdanjima. Uz to je prevodio lepe romane i pripovetke, što je mahom štampao u Zabavnoj čitaonici.
Godine 1850 izdao je knjigu:
Mali tobolac raznoga cvijeća za dobru i pomnjivu mladež naroda Srpsko-Ilirskoga.
Ovim je delom već izišao na glas, i posle toga je premešten u Zagreb.
Godine 1851 izide na svet njegova Slovnička čitanka, koju je izdalo bečko ministarstvo prosvete.
Posle je napisao Pedagoške iskrice.
Godine 1854—1862 Filipović je nastavio svoj rad na pedagoškom listu Nevenu.
Godine 1858 izide na svet njegov Uporavnik za početnicu i prvu slovničku čitanku.
Od godine 1859 Filipović je bio najbolji prijatelj i suradnik pedagoškom listu Napretku.
Tada je dosta njegovih radova izlazilo i u somborskom Školskom listu.
Iza toga je Filipović u lepom prevodu izdao:
Pripovetke F. Hofmana za mladež oba pola. Za njima:
Igrokaz, Jagodnjak, Sto malih pripovedaka za mladež, Bečke pedagoške slike, Ustav za pučke škole u Trojednoj Kraljevini, Kratku povest književnosti hrvatske, Kratku stilistiku za građanske i više škole, i t. d.
U svojim spisima, Filipović se odlikovao čistoćom i pravilnošću jezika. U tom se, osem pok. Mijata Stojanovića, ni jedan hrvatski književnik nije mogao meriti s njime.
Filipović je bio član Matice Hrvatske, Matice Srpske, Češkog književnog društva, Srpskog učenog društva, i tako je postao počasni član Srpske Kraljevske Akademije.
Beogradski prijatelji radili su da se Filipoviću da orden Sv. Save, ali austrisko ministarstvo nije dalo svoga pristanka na to.
Gradovi Zagreb i Požega izabrali su Filipovića za svoga počasnoga građanina.
Filipoviću se u najvećoj meri ima zahvaliti što su uređeni:
- Učiteljska Zadruga;
- Hrvatski pedagoški književni zbor, i
- Savez hrvatskih učiteljskih društava, a kruna svim tim poslovima jeste i ostaje
- Hrvatski učiteljski dom u Zagrebu.
Sa svojim beogradskim prijateljima Filipović se uvek prepisivao ćirilicom.
Neka mu je u obe pole našega naroda zahvalan i trajan pomen!