Gaj Ljudevit rodio se u Krapini, u Hrvatskoj, 8 jula 1809 godine (po nov. kalendaru).
Osnovnu školu izučio je u mestu svoga rođenja; gimnaziju u Križevcu, a filosofiju u Gracu i u Beču. U Lipiskoj je postao doktor u filosofiji.
Posle svega toga, otišao je u Peštu, gde je slušao prava i vrlo marljivo pohodio Sečenjijevu biblioteku. U Pešti se je poznao sa Jovanom Kolarom, u koga je učio češki jezik.
Razgovarajući se često s ovim pokretačem slovenske uzajamnosti o pravopisu, o novinama, i o drugim za narod važnim stvarima, Gaj namisli posvetiti svoj život obrazovanju novoga duha u svojega naroda.
Narod hrvatski, sam za se, vrlo je malen, a književnici njegovi, ne imajući jednoga književnoga jezika, pisali su kako je koji znao. I tako je bilo: koliko pisaca toliko i pravopisa, i toliko književnih jezika!
Za to se Gaj stane dovijati kako bi srpski jezik uveo i u hrvatsku knjigu. Time je ogledao da ujedno digne zastavu sloge među Srbima i Hrvatima. Kao prvi koristan početak toga rada, Gaj je, 1830, izdao u Budimu: Kratku osnovu hrvatsko-slovenskog pravopisanja!
Vrativši se iz Pešte u Zagreb, Gaj je prikupio oko sebe sve vrednije narodne prijatelje, i se njima je počeo buditi narodnu svest u Hrvata.
Dok je boravio u Pešti, video je vrlo jasno da Madžari teže sve nemadžarske narodnosti ugušiti, i u narodnost madžarsku pretopiti. Za to je, 1833, složio pesmu: „Još Hrvatska nije propala!“ koja je, kao munja proletala kroz Hrvate, i počela ih buditi od vekovnog dremeža.
Posle je počeo izdavati Hrvatske Novine, s književnim dodatkom „Hrvatskom Danicom.“
Godine 1836, svojim novinama Gaj je nadenuo ime: Narodne Ilirske Novine, i Ilirska Danica.
Ovih je učinjen potpuni prevrat u narodnom hrvatskom životu. Jezik srpski, s boljim pravopisom, uveden je u hrvatsku knjigu, i Hrvati, ostavivši svoj predeoni kajkavski govor, ušli su u veliku zajednicu sa Srbima od tada za doveka! Put, koji je Gaj pokazao hrvatskoj književnosti nije ni ravan ni utrven: ali što se više bude živelo, radilo, i napredovalo, to će taj put bivati sve ravniji, jedinstvo jezika srpskog ili hrvatskoga sve istinitije, a slava Gajeva sve dugovečnija!
Ali je ovakim radom svojim Gaj stekao sebi mnoge neprijatelje, osobito među Madžarima koji su ga koreli da je čovek slavoljubiv i častoljubiv.
Od tih prekora, Kolar ga ovako brani:
„U poslovima koji su za hvalu, tražiti sebi hvale, sa svim je pohvalno; a u slavi i sreći svoga naroda tražiti sebi slavu i čast mnogo je časnije nego nemarno gledati na te radove!“
Gaj je radio revno i neumorno, boreći se sa preprekama raznim i sa raznih strana.
Godine 1840, na Saboru, ogledao je daroviti Deak zadobiti Gaja za sebe, ali mu to nije pošlo za rukom. Gaj ode od njega rekavši, pored ostaloga ovo:
„Madžari su ostrvo u velikom moru slovenskom. Ja to more nisam stvorio, niti sam ja njegove talase pokrenuo. Gledajte da vas oni kako ne pokriju i ne potope!“
Posle je putovao po Nemačkoj, Poljskoj, i Rusiji.
Godine 1841 proputovao je kroz Primorje, Dalmaciju, i Crnu Goru.
Godine 1842 dovršio je svoj spis o Velikoj Iliriji, koji je bečka cenzura odobrila 1846, ali od koga je samo nekoliko odlomaka štampano u „Danici“: ostalo nije ni ugledalo sveta.
Godine 1846 bio je u Srbiji, i proputovao je po mnogim okruzima, svuda bratski dočekivan i odlikovan.
Godine 1847 bio je na Madžarskom Saboru, gde je uglavljivao sporazum između narodnih poslanika i neprijateljskog Sabora madžarskoga.
Gaj je, radeći uvek kao patriota, uživao poverenje i katolika i pravoslavnih. Ovo mu je priznavao i Srpski Patrijarh Josif Rajačić, kad je, 1848, izabranoga za Bana, pukovnika, Jelačića, zakleo u glavnom gradu Hrvatske!
Posle godine 1848, Gaj je mnogo neprijatnosti pretrpeo, i već se, posle, povukao u privatni život, ali radnja njegova nije ostala bez roda, i roda dobrog!…
Gaj je preminuo u Zagrebu 20 aprila 1872.
On je bilo srednjega stasa, pun, okrušast, naravi razborite, volje čvrste, besede razložite, a organa zvučna, prijatna: on je od prirode bio besednik.
Slava mu doveka što je narodno jedinstvo dizao nada sve mestimične i slučajne razdvojice!