Hadži-Đera, moravački arhimandrit, rodio se u selu Crnući, u nahiji rudničkoj, u plemenu nekih Matića koji slave Sv. Arhanđela.
Kad se raščulo da dahije hvataju i seku sve čuvenije ljude u Srbiji, Hadži-Đera je već znao da se i njemu sprema turska sablja. Za to se je sklanjao i čuvao od Turaka. Ali neki Rupić iz Moravaca navede Turke na Hadži-Đeru baš kad se on nalazio u manastirskoj njivi kraj reke Ljiga. Tu ga uhvate, odseku mu glavu i odnesu, a telo su mu kaluđeri našli tek posle tri dana, i sahranili su ga s južne strane crkve, između sadašnje škole i crkve, gde su grobovi Popa Miloša1 i Popa Adama. Na grobu mu nema ni ploče ni krsta: misli se da je toga bilo pa je, kad je zidana nova crkva, po divljem verovanju da se tako valja, sve polupano i u temelje novoj crkvi bačeno!
Na mestu, kraj Ljiga, gde je nađen mrtav Đera, bio je do skora mali kameni beleg, pa ga sada nema: ili ga je voda odronila i odnela, ili ga je zemlja zasula.
Drugi opet malo drugojače pričaju o Đerinoj smrti. Đera je, vele ovi: — nosio za pojasom o srebrnom lancu kašiku, viljušku, i nožić, čime se služio kad je na putu ili u nuriji. Kad su ga našli zaklana u njivi pored Ljiga, bio mu je u ruci taj nožić, kao božem da se je sam zaklao; ali u to nije niko verovao: svi su videli da je njega krvnička ruka zaklala.
Ovo drugo pričanje ne veli da je glava njegova odsečena i odnesena, kao što tvrdi ono prvo.
Razbirajući u Moravcima što više o Hadži-Đeri, naiđoh na čoveka koji mi ispriča ovu priču:
Otkad sam zaznao za se, veljaše taj moj pripovedač: — slušao sam za strašnu krvnu osvetu među seljacima iz sela: Moravaca, Liplja, Poljanice, Kozelja, Ivanovaca, Brančića, Gukoša i Dića, koja su sva nurija crkvi Moravcima. Ne prođe i mesec dana, pa se tek neko jutro začuje pred kojom kućom zapevka, i mi deca od svojih starijih doznamo da su nekoga našega seljaka iz osvete ubili seljaci iz koga drugoga sela s kojim je naše selo bilo u krvnoj omrazi.
Iza toga će proći neko vreme, pa će tek naši stariji u kući stati kazivati kako su sada naši seljaci zamenili ubijenoga, ubivši nekoga seljaka iz ubilačkoga sela.
Ova krvava pozajmica trajala je dugo, stajala je skupo, i niko nije mogao prekinuti je: niko nije umeo izmiriti zakrvljene braće. Turci, ondašnje starešine, nisu činili ništa, a saveti dobri ljudi nisu pomagali ništa.
I tako su se majke i sestre, jedne za drugima, zavijale u crno, i uza starije osvetničke grobove nicali su sve novi i jakovni.
E, već niko nije znao kad će jednom biti kraj ovoj krvnoj osveti među susedima i svojim ljudma.
Jednom o vaskrsu, priča moj pripovedač dalje: — mene bejaše otac odveo crkvi da se pričestimo. Silni se svet beše sletao Moravcima; bejaše naroda ne samo iz manastirske nurije, nego i iz rudničkih sela: Smrdljikovca, Šutaca, Kalanjevaca, Živkovaca, Banjana, Boždarevca, Slavkovice, i Baha; i iz sela valjevskih: Cvetanovaca, Veliševaca, Babajića, Latkovića, Račevića, Pepeljevca, Pridvorice, Strmova, Dučića, Mušića, Mirišta, Toplice, Ratkovaca i Lajkovaca, i iz beogradskih: Čibutkovice, Županjca, Ćelija, Petke, Kuka, i Barzilovice.
Pravi sabor, kakav najveći može biti.
Zora prezorila, jutro osvanulo, i sunce već ogrejalo — a u crkvi ne gori ni sveća ni kandilo: niti se išta sprema da se bogomolja počne!…
Moravački iguman koji se je skoro vratio iz Jerusalima s Božijeg groba, zdrav, hoda po ćeliji, broji brojanice, i moli se Bogu sam u sebi i često duboko uzdiše.
Ljudi se čude i jedan drugoga zapitkuju:
— Sa šta li se danas, na vaskrs, ne služi služba u crkvi?
Svaki tako pita a niko ne daje odgovora na to pitanje.
Najposle, nekoliko starih uvaženih ljudi, iz onih sela koja su nurija manastiru, digoše se te k igumanu u ćeliju:
— Oče, igumane! rekoše oni: — molimo te, hoće li biti danas u crkvi službe i zakona za ljude? Evo se silni svet slegao da primi zakon!
— Nema službe, nema zakona za vas, odgovori iguman: — niti će ga biti dokle god vi usprolivate bratsku krv kao vodu!
— Duhovniče! Mi se molimo tebi, kao svom starijem: nemoj ostaviti ovoliki svet bez zakoná; znaš, ovde ima ljudi starih podobnih mreti; mnogi, boj se, ne će ni dočekati da još koji put dođe crkvi!
— Kakav zakon tražite vi od crkve, kad živite preko zakona; pružate se za zakon Božji a ruke su vam mrljave od bratske krvi! Ne! Vas radi ja ne smem pristupiti k časnoj trpezi!…
— A zar nema nikake pomoći? Zar nam ne možeš duhovati grehu? Kaži kakvu hoćeš jepitimiju, primićemo je, i ispaštaćemo se!…
— Tako govorite sad ovde, pred svetim hramom; a čim se vratite u sela, zaboravićete što ste rekli, i ubijaćete jedan drugoga, kao da ste zlotvori a ne braća i svoji ljudi.
— Evo mi se tebi molimo: reci ti što god hoćeš, pa — proklet, triklet da je ko tebe ne posluša.
— Ako se zakunete ovde pred svetom crkvom da ćete oprostiti jedni drugima, i da ćete se izmiriti: onda ću prevrnuti odeždu na opako, služiću službu, i pričestiću vas. Pa, ako održite kletvu i mir među sobom, biće vam pričešće na zdravlje i na spasenije duši, ako li je ne održite — ono će vam se okrenuti na proklestvo, na pogibiju vama i porodu vašemu!…
Ljudi pristaše, i zakleše se za sebe i za one koji su ostali doma.
Posle toga, Hadžija iguman odista obuče odeždu na opako, i odsluži službu.
Po svršetku službe, i pre nego što bi počeo pričešćivati, onako obučen kako je služio, s krstom u ruci, iziđe u portu. Sad prizva sve seljake iz zavađenih sela, i zapovedi da sve dva i dva pristupaju ko časnomu krstu koji on drži u ruci.
Seljaci poslušate bez jedne reči. I eno ih pristupaju sve dva i dva; najpre se priklone, prekrste se, celivaju krst, poljube duhovnika u ruku, pa se onda njih dva poljube u obraz govoreći jedan drugom:
— Oprosti, brate!
— Da je prosto od danas do veka!
— Hristos među vas! dodaje radostan iguman!
Kad se svi tako ižljubiše i izmiriše, iguman se vrati u crkvu, otvori dvari, i pričesti sve koji su bili za pričešće.
Od toga dana prekide se krvna osveta u moravačkoj nuriji; i danas ljudi zahvalno pominju dobroga igumana koji učini što niko drugi ne mogaše učiniti: prekrati nesrećnu krvnu osvetu među braćom.
A koji je po imenu taj mudri i dobri iguman?
Niko mi ne umede kazati: svi su ga zvali Hadžija, Iguman Duhovnik, a imena mu niko nije pominjao.
Do početka godine 1804 u Moravcima je bio arhimandrit Hadži-Đera za koga Višnjić peva:
Moravcima crkvi dopadoše (Turci), I tu Hadži-Đeru pogubiše, Jer i on zna zlato rastapati, I sa njime sitne knjige pisat’; Te Dahije caru opadati Oko sebe raju svetovati“.
A je li ovo bio glavom Hadži-Đera, ili drugi koji iguman ne umem kazati. Umem reći toliko: da je ovo bilo od istine, i da za to vredi da se zapamti.
- Pop Miloš je na samrti svojima rekao: „da me sahranite pored groba Hadži-Đerina“. I s ojta ga je tako i sahranila! ↩︎